| Azra "Marina" | Azra "Mito bekrijo" |
| Azra "Odlazak u noc (uzivo)" | Azra "Klincek stoji pod oblokom (uzivo)" |
| Azra "Voljela me nije nijedna" | Azra "Balegari ne vjeruju sreci" |
| Azra "Men'se duso od tebe ne rastaje" | Azra "Gracija" |
| Branimir Stulic "Usne vrele visnje" | Azra "A sta da radim (uzivo)" |
| Dzonijev intervju posle nastupa u Ljubljani (1984) | Intervju za Studio B radio program u kojem Dzoni prica o trenutnom stanju u drzavi. (1991) |
Arkzin - Zagreb juli 1993
Sta je presudilo da odes van, u takozvano inozemstvo?
- Pa da spasim zivu glavu bogati!
Zar je bilo bas tako?
- Pa je, ja ti dodjem ko' gromobran. Kada sam to isto rekao '87 godine, onda su po novinama bili komentari da sam lud, ili tako nesto. Dobro, ne bas lud, ali bilo je ono "ma sta ovaj sere". Nije prosao tren, kad vidis cijela frka, a?
Hoces reci da si naslutio sto ce se sve desiti?
- Pa jesam, ali ne naslutio, nije to sad predvidjanje, nego mi je logika to govorila. Nisam bio prvi u tome, to hocu da kazem. Prije mene je Mile Rupcic zapalio. Cetiri godine prije mene zapalio, i ja sam rekao koliko je on pametniji od mene. Onda sam i ja zapalio. Cuj, bolje biti drugi nego zakasniti.
Bajaga je pokupio simpatije zato sto nije bas pretjerao s kojekakvim ratnohuskackim ili vulgarno-domoljubnim pjesmama.
- A sto kurcem nije mrdnuo da sprijeci, kao sto nikad nije kurcom mrdnuo za nista? Kao sto se Ante Markovic oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i jos bezocnije, razumijes? A radi mi o glavi cijelo vrijeme!
Kako?
- Pogledaj mu samo naslove na zadnjoj ploci, sve od mene uzeo: Balkan, Grad, Marina... Sve bre maznuo, a od koga bi? Al' ne zato sto sam ja jedini, nego zato sto on ne zna nista osim da krade, jebote. A on to ne vidi, nece da vidi, nista nije donio svoje, krade bezocno. Prije mi je krao... uzme moje pjesme pa ih isjece, pomijesa i onda ih slaze. A sda mi i naslove uzima, posto sam ja poznat po najboljim naslovima, mozda to nikad nisi znao. Sad mi i naslove uzima bez stida i srama i sad neki drugi trebaju da se srame.
Hoces li se nekada vratiti na ove prostore?
- Ne znam. To mi je vrlo tesko, moram da kazem, i svaki dan ce biti sve teze, sve teze zapravo. Mogu se vratiti u Hrvatsku, ali to ce biti vrlo tesko, da puno ne mastam. Poslije svega ovoga mozda ce biti moguc onaj sistem Homeinija, ali ce tada covjek vec jednom nogom biti u grobu, ali se meni u to ne da ulaziti. Ne znam. Hocu reci, nikad ne reci nikad, pa cak ni onda.
Kako retroaktivno gledas na vrijeme prije nego je poceo rat u tadasnjoj Jugoslaviji?
- Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek znacilo juzna robija. Ma, dobro to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo O.K. Ali sad je jos gore. Sad je jos puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu, bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principum, ako moram da biram - meni je komunizam bio puno drazi od ovoga. Jer ovako ce nam se i jezik izgubiti, a imali smo sansu da nam barem jezik ostane. Ali, niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su dosli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kazem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali isli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato sto su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.
Jednom prilikom si rekao da si po nacionalnosti Balkanac, jer je bolje biti prvi Balkanac nego zadnji Jugoslaven?
- Da. Ali sad sam to naravno opet morao progutati. Jer eno drugi je ciro Blazevic prije par mjeseci kupio Dinamo i veli "ja sam balkanac". Treci je Balkanac Bajaga. Mars u picku materinu, nisam vise Balkanac, zaboravite...
Mozemo li ocekivati neku plocu od tebe?
- Pa ja vec imam ono sto sam prije dvije godine snimio, dupli album, ali to nisam izdao. Imam i nesto skucano za jos jednu plocu, nesto kao "Nebraska" Springstinova. Tako da bih imao sta izdati odmah, ali to je nemoguce. To je ostalo cisto za mene. Jer kao prvo nemam s kim raditi i drugo ako uopce budem dolazio moram prvo srediti probleme sa ovim, kako se zove, "Croatia Records". Malo mi je smjesno sto se tice te Croatije, gdje god krenes, otvoris novine, svud je Kroacija: nogometni klub, kosarkaski klub, muzicka radnja, proizvodnja cementa... sve zlic, zlic.. znas kad dodjes na divlji zapad, samo zlic. Oni jos uvijek, ta Croatia, jos uvijek prodaju mene, a ja s njima nemam ugovor od '85, ja sam samo ulagao svoje novce tamo. Ja sam stvarno najveci komunista na tim prostorima poslije Tita, ja sam sve to radio za raju. Nisam ja radio za raju, da budem dobar ljudima, nego sam radio... kako bi to rekao, ja sam mislio da sve to spada drustvu i da drustvo ima najvise koristi od toga. Ali sad se sve promijenilo, sve je to kao nacionalizirano? Oni nemaju nikakvo pravo da to prodaju, ukrali su mi pet miliona maraka. Prije nego sto umrem morat cu sve te stvari da sredim. To mi stoji, samo cekam pravu priliku.
Tko ti je krao, i tko ti jos uvijek krade novce?
- Trolist: Skarica, Kundic, Bosnjak, a iza njih opet stoje oni Glostajni, koji drze te situacije. Obicno su takvi ljudi na tim mjestima. Prema tome nisu toliko bitna imena, to je citava jedna linija. To su bivsi partijski sekretari, samo se prebacili i postali kapitalisti. Sve su to reformisti. Rat su i napravili reformisti. Oni su najveci kriminalci. Nitko od njih vojsku sluzio nije. Tko god nije sluzio vojsku taj je postao rukovodilac, jer su oni najvjestiji da se izvuku.
Polet-Zagreb 30-01-1980
Nas urednik Sven Semencic i sef Azre Branimir Stulic nadvikivali su se u magnetofon (po onoj: ko jace njegove gace!)
Iako ste u "Poletu" bezbroj puta mogli procitati ime Azre ovo je, u stvari, nas prvi intervju s Branimirom Stulicem-Johnyjem-Cupkom. Njegova gotovo karizmatska pojava moze se, mirne duse, poistovetiti s Azrom, svojevrsnim poligonom za prelamanje njegovih nebrojenih hirova. Mislim pri tome na mnogobrojne postave koje je Johny izmijenio oko sebe, tezeci, kako sam kaze, profesionalnijem odnosu spram muzike. S druge su se, pak, strane cule primjedbe da je bas njegova egocentricnost bila preprekom za dulje trajanje nekih postava, a prvenstveno ciljam na njegovu nekadasnju ekipu koja danas ima najozbiljnije komercijalne predispozicije pod imenom "Film". No unatoc neopipljivom priznanju "enfant terriblea" zagrebacke scene, Stuliceva Azra kroz prilicno drug period ne uspijeva prekoraciti status Lokalne senzacije na relaciji Klub studentskog centra - - Lapidarij. Medjutim, u suradnji s Huseinom Hasanefendicem, Stulicem polazi za rukom napraviti prvi singl, koji je, kao sto znate, naisao na pohvale recenze- nata. Njegov nedavni nastup u Klubu zagrebackog Studentskog centra takodjer je povoljno ocijenjen i to je bio samo razlog vise za razgovor koji bih, u stvari, prije nazvao nadvikavanjem, nego li intervjuom. Stulic govori brzo i nervozno i vrlo je emocionalan i uporan sugovornik, koji vas posto poto zeli uvjeriti da je u pravu. Ali, intervju je ovdje pa vi sami presudite da li je uvjerljiv.
"BEATLESI" PRIJE SVEGA
"Polet": Ti imas dvadeset i sedam godina pa bi bilo zanimljivo cuti odakle si ti krenuo i kakvi su bili tvoji prvi kontakti s glazbom?
Johny: "Beatlesi" uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put cuo, a bio sam tada u Jastrebarskom (moj stari je bio vojno lice pa smo se stalno selili) nijedna mi stvar u zivotu nije bila jasna i nista nisam znao. Ni u skoli nije bilo nikoga tko bi znao nesto vise. Mozda shvacas kako je to kad na radiju cujes nesto sto uopce ne razumijes, ali te ponese. Cim sam to cuo, riknuo sam. U to vrijeme sam cesto dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Jos se sjecam onih prvih cupavaca. Sjecam se ulice pored "Opatija" kina. Dan danas tamo na nekom zidu, pise "Kinks", "Rolling Stones"... To je za mene bio poseban ugodjaj. Sve me to privla- cilo. Sjecam se tako jednog dana. Posao sam u kino "Opatija" na matineju, kad su prosla tri kita u trapericama. To je bilo opce cudo, rulja se okretala za njima. Vec tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previse zainteresirani za to. Ipak, u prvom gimnazije, pocao sam svirati akusticnu gitaru. Prije toga sam zelio biti pjevac, no tada sam mutirao i neki kazu da ni do dan danas nisam izmutirao. Da nema tog "novog vala" vjerovatno nikad ne bih ni zapjevao.
"Polet": Nedavno sam s kazete slusao tvoje cisto akusticarske stvari iz tog vremena. Kad si vec bio odusevljen "Beatlesima", zasto nisi pokusao osnovati grupu?
Johny: Muziku sam prestao slusati kada su "Beatlesi" otisli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Dosao je heavy-metal, a to nisam mogao slusati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vjezbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi puta cuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akusticnih gitarista, nekakav barski stimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao elektricnu gitaru neminovno cu ovisiti od drugih, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao slusao iskljucivo klasicnu gitaru. Kada sam zavrsio gimnaziju, otisao sam u vojsku da bih mogao na miru uvjezbavati tu gitaru. Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu "Beatlesa". Uvijek sam razmisljao kako bi to oni odsvirali. Zamisljao sam pratece vokale i u glavi sam slagao cijele aranzmane. Pa i dan danas su svi ti prateci vokali kod nas Azrina furka. Mi smo to prvi ubacili na onu staru bitnicku foru. Kada sam, 1972. zavrsio gimnaziju poceo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.
IZ ISTOCNE FILOZOFIJE U SEVDAH
"Polet": Koliko se sjecam prvih manjih Azrinih nastupa neke su od tvojih tadasnjih stvari naginjale folku.
Johny: Bas tada sam bio lud za narodnom muzikom. Svirao sam sevdah. Imao sam kuci tridesetak albuma sve sama narodna kola i slicno. Islo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam citao istocnu filozofiju da bih bio pametniji no sto jesam, pa sam preko posjecivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha. To me drzalo vise od svega. Nikako nisam mogao sloziti neki ozbiljan bend. To je uostalom i sada problem, nitko nece ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naci, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Zelio sam vjezbati dan i noc.
"Polet": Kako si zamisljao svoj bend?
Johny: Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim stimungom. Svejedno je obradjujes li neku klasicnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj das kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krcme. a u krcmi ne mozes svirati "Emerson, Lake & Palmer." Te su stvari trebale biti ritmizirane, da mozes stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola (Sfecci, bubnjar "Aerodroma", op. a.). On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nesto slicno bongosu, sto se vadi od devine koze. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva prava trupa. Zvali smo se "Balkan sevdah bend". Snimili smo tada ne neke demo-tapeove "Balkana" koji je prosao mnoge oblike do ovoga na singl plocu. Da danas netko to cuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuce. Ali nije bitno, bio sam cist kao djevica. Balasevic je zadnji rocker prema onome sto smo mi tada radili. Ja u stvari nisam brutalan covjek, to su me tek kasnije naucili.
"Polet": Unatoc svojoj gotovo fanaticnoj odluci o profesionalnom bavljenju glazbom, upisao si se na fakultet.
Johny: Kada sam dosao iz vojske upisao sam fonetiku i povijest ali to sam napravio iskljucivo zato da bih imao alibi pred starcima. Morao sam nesto raditi, meni je zivot kod kuce oduvijek bio pakao. U njoj sam se osjecao kao stranac. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao ocekivati da cu odmah moci zivjeti od muzike.
"LUD PA ZIVI"
"Polet": Ti si gotovo agresivno uporan kad pokusavas nekome nesto objasniti ili u tome da ljudima u prolazu odrecitiras pjesme koje si napisao u posljednjih mjesec dana.
Johny: To je tako, a ljudi su mislili "lud pa pusti ga da zivi". Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu Azru sam konacno slozio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio elektricnu gitaru, pitao sam Paola, koji je vec bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: "Kao sedlo na devi". Nakon dvije godine slozilo se drugo jezgro grupe. Ta postava je danasnji "Film" Stalno smo se pomalo svadjali. Htio sam istjerati svoju ideju do kraja, pa da je, ako ne vrijedi, mijenjamo. Uvijek guram svoje, pa ko' ziv ko' mrtav.
"Polet": Cini se da si se od tada promijenio?
Johny: U jesen 1977. godine cuo sam new wave. To je velike zasluge imao Juricic (gitarist "Filma", op. a.), on je htio da radimo tako nesto. Ja sam to shvatio kao potenciran stari beat i odusevio sam se u istoj mjeri kao kada sam prvi put slusao "Beatlese". Ponovo sam cuo klasicne pratece vokale, klasicnu solo-gitaru, shvatio sam da je nakon drugog vremena pravi ugodjaj ponovo stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme poceli prociscavati i nanovo aranzirati stvari, potencirati ritam, glas... Ubacili su mi onda neki kompleks da ne znam pjevati, to su bile paranoje. Bilo je kad imas krive zube pa ih s dvadeset godina pocnes ispravljati.
"Polet": Ti si, dakle, svojim starim stvarima pokusao odjenuti neko novovalno ruho.
Johny: To su na kraju ispale nove stvari. Jedine stare stvari, koje se i danas sviraju su "Balkan" i "Jablane" (snimljen na LP-ju "Parnog valjka" koji se u originalu zvao "Anarhist" i bio je klasicna stara balada.
"Polet": Ocito je da su sve tvoje postave bile kratkoga vijeka. No, prije godinu dana imao si jedan sasma solidan bend.
Johny: Mene je uvijek smetao njihov odnos prema tome. Ja sam napustio sve, htio sam samo svirati, a svi oni su imali milijun drugih preokupacija. Sada je drukcije. Oni imaju "Film" i puno su odrasliji nego u vrijeme kada smo bili zajedno. Ja sam svoje odlucio vec prijedeset godina. Bio sam stariji od njih pa je logicno da sam brze od njih htio nesto postici. Kada je bend vec imao profil, pozvali smo Juru Stublica, koji danas vodi "Film", jer su sa svih strana na mene navaljivali da moram uzeti pjevaca. Tada je utrcala i ona "Poletova" turneja; no mene je sve to smetalo, osjecao sam neku odgovornost, kao, "Polet" stoji iza mene, a ja nisam jos osjecao da je bend spreman podnijeti taj teret. Nisam htio ljude varati, iako mislim da smo napravili par dobrih koncerata po Hrvatskoj. Zelio sam da sve to izgleda puno profesionalnije.
"Polet": Stalne promjene su ti, medjutim, onemogucile da konacno pocnes nesto sistematski raditi.
Johny: Svaki klinac na potezu od ITD-a do Trga Republike zna za Azru, ali za nju ne znaju svi koji bi morali. Ploca je prva karika ka tome. Kada sam radio singl Azru, u grupi smo bili Lejner (bubnjar iz sadasnje postave, op. a.) i ja. No znao sam da ce to pokrenuti stvar. Misu (basista, op. a.) sam uzeo kasnije. Konacno imam nesto najsluzbenije u ruci, jer sto mi vrijedi da vec godinama sviram po svim rupama u gradu i da imam neki jebeni lokalni kult status.
MALO SE SRAMIO
"Polet": Kakva je stvarna pozadina tvog proslogodisnjeg flerta s "Parnim valjkom"?
Johny: Kada se Hus (Hasanefendic, op. a.) vratio iz vojske, predlozio sam mu da dodje u Azru. Skrga (Milan Skonjug, menedzer "Valjka", op. a.) je rekao da to bas ne bi islo i pozvao me u "Parni valjak". Ja sam rekao O.K., idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam bas bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno cvrst. No, to nije bila glavna prepreka. "Valjak" je Husov bend kao sto je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dodje u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih. Na kraju je iz svega ispalo da je "Valjak" snimio "Jablane" na "Gradske price", a za uzvrat je Hus producirao nas singl.
"Polet": Nisam siguran da je takav potez bio u skladu s tvojom navodnom beskompromisnoscu.
Johny: Meni je ipak stalno bilo nekako krivo zbog toga. Sam sam sebi govorio da se prodajem. No kratko je trajalo. Uvijek sam u stvari znao da moram izgurati s Azrom do kraja. I napravit cu to. Neosporno je, medjutim, da je s Pikom, Fumom i Husom pravo zadovoljstvo svirati. Oni su doista profesionalcim kakve sam prije rijetko sretao.
"Polet": Smatras li da tvoja egocentricnost moze osigurati povoljne uvjete za rad unutar grupe.
Johny: Doista volim da me u bendu slusaju. Ja nisam genijalac za svirku, ali znam kako to treba zvucati. Trazim bolje od sebe da to oni odsviraju. Samo neka dodju, neka to naprave, neka sute i rade. Nista vise. Dok sam, recimo, bio s "Parnim valjkom" ja sam stalno sutio i pazio na svoj instrument.
"Polet": Gledao sam mnogo vasih nastupa i gotovo te nijednom nisam vidio opustenog na sceni. To je uostalom i glavna zamjerka upucena na tvoj racun.
Johny: Moram paziti na masu stvari: da li ce mi onaj odsvirati sto smo sec dogovorili ili nece, moram pjevati, moram pjevati, moram svirati, drzati atmosferu na "stageu", paziti da netko ne ispadne iz ritma. Strasno mi je tesko. Mislim da sada Azra radi kako valja i da sam manje grcevit... Poznata je stvar, zatim, da razglasi ne valjaju, a ja hocu da me se uvijek dobro cuje, pa se derem. A onda, i te stalne promjene postava me pomalo tjeraju u ludilo, uvijek imam nekog novog u bendu. To su objektivne okolnosti, a ako cemo pravo, i po prirodi sam rastrgana osoba.
"Polet": Kako radis na nekoj stvari, sto te uopce motivira da napises pjesmu?
Johny: Ja uvijek imam najprije melodiju. Jos davno, kao klinac procitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi dosle rijeci. Jer sama rijec ima svoju ritmiku, svoju melodiju. Tako i ja radim. Nekada sam morao isti dan na melodiju napraviti tekst. Sada je to vec spontano. No drugacije tekstove od onih koje radim ne mogu pisati, jer ja to stvarno zivim i gotovo.
Johny NE ROBUJE
"Polet": Ogromna je razlika izmedju zvuka tvog prvog singla i onoga koji si, recimo, prikazao pred desetak dana u Studentskom centru.
Johny: Ja koristim svirace koliko mogu. Studijske ce se snimke i dalje razlikovati od one koju cu izvoditi na koncertima. Jer ne mozes ti sve te ljude, koje mislim koristiti na ovome albumu koji cemo sada raditi, dovuci na pozornicu. Tako i ovaj single shvaticu kao dokument. Ipak, za prvi singl sam svjesno i namjerno odabrao stvari s takvim tekstovima za koje se uopce ne bi cudio da su na njih opalili porez. To sigurno nisu moji najbolji tekstovi, ali ja iza tog singla svejedno stojim. Rekao sam da je to dokument, ali on me ne predstavlja u potpunosti. No zbog toga me i ne obavezuje ni na sto.
"Polet": Gdje smjestas Azru unutar nase "novovalne" scene danas?
Johny: Na "Prljavom kazalistu" su se lomila ideoloska koplja. To je, uostalom, gotovo redovito slucaj s necim novim kod nas. Uopce ne sumnjam, medjutim, da ce te komisije vrlo brzo biti usutkane. Uvijek to ide tako, to je vec neki ustaljeni redosljed. No Azra je po ideji prvi nas "novovalni" bend. Po ideji, kazem jer sto se tice svirke, ja cu raditi ono sto mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaze da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su "novovalni" elementi iskoristeni u kontekstu, koji mozes nazvati kako hoces. Da ne robujem ni disco-kucama, ni ljudima, ni trzistu - to je po meni postena ideja "novog vala". Mislim da je sminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam citav zivot plazio po cesti i poznam svako zagrebacko dvoriste, a Azru sam napravio po sebi. To je ulicni bend, Azra je u stvari artisticki ulicni bend i to je SVE.
Autor: Petar Janjatović; Izvor: Ilustrovana enciklopedija YU Rock
a, 1998,
AZRA (Zagreb)
Kontroverzni autor i jedan od najvećih mističara rock scene Branimir Đoni Štulić je rođen 11. aprila 1953. godine u Skoplju. Otac mu je bio vojno lice tako da su seljakanja bila neizbežna popratna pojava profesije. Ključne godine odrastanja i afirmacije proveo je u Zagrebu, gde je studirao na Filozofskom fakultetu. U početku karijere često je nastupao sam, sa akustičnom gitarom i to pretežno po žurkama gde je izvodio svoje, ali i tuđe pesme raznih žanrova. U to vreme napisao je dobar deo pesama koje su se kasnije našle na ranim albumima Azre.
Prva grupa koju je osnovao se zvala Balkan Sevdah Bend. Činili su je dugokosi momci sa akustičnim gitarama i jedna pevačica. Svirali su sve, od Đonijevih pesama, preko sevdalinki, narodnjaka, do The Beatles. Vremenom se bend sve više okreće rocku, i kroz njega je prošlo mnogo muzičara.
Januara 1977. godine Đoni je odlučio da promeni naziv grupe u Azra. Ime je odabrano po pesmi Hajnriha Hajnea, a Azra znači devica. I pod novim imenom su česte promene u grupi tako da sezone '77. i '78. godine nastupa sa Jurom Stublićem, Jurijem Novoselićem, Marinom Pelajićem i Mladenom Juričićem. Jura i Đoni, kao dve jake autorske ličnosti, nisu mogli dugo da izdrže pod istim krovom, pa se čitava ekipa odvaja od Đonija i formira sastav Film. U to vreme Đoni postaje član Parnog valjka, ali ni ta kombinacija nije dugo potrajala, samo dve nedelje. Rezultati druženja su ostali zabaleženi na albumima Parnog valjka jer je Husein Hasanefendić Hus, lider grupe, imao običaj da obrađuje Đonijeve pesme. Tako su i nastale verzije "Jablan" i "Kad Miki kaže da se boji".
Vrativsi se ideji Azre, Đoni za stalnog saradnika prihvata bubnjara Borisa Lajnera koji je u to vreme svirao sa grupom Haustor. Dugo su tražili adekvatnog basistu, tako da su se za prvi intervju slikali sa psom. Valjda da bi izgledali kao trio. Njih dvojica su snimili prvi singl sa pesmama "Balkan" i "A šta da radim". U studiju su im pomogli Zlatko Mikšić Fuma, basista Parnog valjka, prateće vokale pevao je Mladen Juričić, gitarista Filma, Husein Hasanefendić je svirao gitaru i obavio produkciju, a električnu violinu je svirao izvesni Relja. Debi singl pokreče prve pozitivne kritike. Pesma "Balkan" koju je Đoni napisao po povratku iz vojske, 1974. godine nosi u sebi sublimirane glavne odrednice njegovog autorskog senzibiliteta. Originalni tekst pesme vukao je na sevdah, ali ga je Đoni pod uticajem punka i novog talasa izmenio. Na te promene dosta je uticao prvi nastup Pankrta u Zagrebu. Azri se uskoro pridružio basista Mišo Hrnjak. Trio koji je snimio ključne ploče Azre bio je formiran. Đoni je nastavio sa svojom idejom partizanskog proboja, tako da je grupa tokom leta svirala po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namernom publikom.
Debi album snimaju u proleće 1980. godine a za producenta je odabran veteran Drago Mlinarec jer je Hus bio zauzet. Rezultat je u producentskom smislu bio mršav jer im se nisu podudarali senzibiliteti. Ipak, pesmama to nije mnogo naudilo pa se ta ploča smatra jednim od najjačih debija u YU rocku. Tokom dvanaest numera Đoni demonstrira prastave gitare, uticaj belog reggae zvuka (kao The Police u to vreme), uzvikujuče, gotovo bolno pevanje i tekstove sa temama koje dotadašnja scena nije poznavala. Ipak, shodno vremenu, Đoni je izbegao da snimi pesme sa jačim političkim temama, ostavljajući ih za sledeći album. Na debiju se našlo dosta ljubavnih pesama i čitava ploča je posvećena devojci Graciji, kojoj je napisao i upečatljivu, gotovo nervoznu baladu "Gracija". Kada je debi album stigao u prodavnice, publika je već uveliko znala sve pesme, tako da je na koncertima grupa odlično prolazila.
Dobar prijem prvog albuma otvorio je Azri vrata Jugotona i Đoni je krenuo sa prekrajanjem i dopunjavanjem pesama koje je ranije napisao, a velikom brzinom je pravio i nove. Đoni je već u to vreme ispoljio svoj naglasen individualizam, tako da je odbio da svira na predstavljanju zagrebačkih grupa u Domu omladine, organizovanih u paketu pod nazivom "Pozdrav iz Zagreba" januara 1981. godine. Nekoliko nedelja kasnije došli su u Beograd i tokom tri dana sa pet koncerata trijumfovali su u SKC-u.
Sledeći potez bio je singl sa pesmom "Lijepe žene prolaze kroz grad" otpevanom delimično u slengu. Ploču je producirao Hus, odsvirao je i solo na gitari u maniru britanske blues scene. Na B-strani našao se instrumental "Suzy F." za koji je Đoni imao tri verzije teksta, ali su odbačene jer je zvučalo "Kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom" (citat Đonija).
Singl je ujedno bio najava za dupli album "Sunčana strana ulice". Producirao ga je sam Đoni što će kasnije redovno činiti. Među dvadeset četiri pesme uvrstio je neke iz najranijeg perioda. Ploču otvara vinjeta "041" kao uvod u priče koje slede. U ljubavnim pesmama "Ne reci mi dvaput", "Između nas", "Gospodar samoće", "Sunčana strana ulice", Đoni je nežan, muzički se oslanja na akustiku i novouvedene duvačke instrumente. Suprotno tome, političke pesme gotovo nekontrolisano su pokuljale. Od gorke "Užas je moja furka", preko tada aktuelnih "Poljska u mom srcu", "Kurvini sinovi", "Uvijek ista priča", Đoni je progovorio o temama o kojima se ustručavao da peva na debiju. Jugoton je jedino insistirao da se uz tekst pesme "Kurvini sinovi" dopiše da je upućena "imperijalizmu i hegemoniji", ma šta to značilo. Na ploči se prvi put našao jedan tekst koji nije Đonijev. Reč je o "Pit, i to je Amerika" koji je napisao Mile Rupčić za istoimenu monodramu. Jedna od najsnazžnijih pesama je "Odlazak u noć" gde je u uobičajeno kabastoj verbalnoj formi Đoni opisao svoju urbanu paranoju. Radeći na albumu, trojka se homogenizovala, a veću pevačku ulogu dobili su i drugi članovi. Miso Hrnjak je otpevao "Kad Miki kaže da se boji", a Lajner je bio podrška u pratećim vokalima. Na snimanju su gostovali: Miroslav Sedak Benčić, saksofon, Franjo Vlahović, truba i trombon, Nikola Santro, trombon i Mladen Juričić, usna harmonika.
Posle turneje po Jugoslaviji, koja je trajala tokom leta i jeseni, Azra je u zagrebačkom klubu Kulušić oktobra 1981. godine održala sedam koncerata koji su snimani za trostruki živi album "Ravno do dna". Tih večeri definitivno su potvrdili status predvodnika. Đoni se na tim višečasovnim nastupima gotovo nije obračao publici. Povremeno je u žaru svirke šutirao pojačala i tvrdoglavo je odbijao da izadje na bis. Snimak sa koncerta održanog 21. oktobra objavljen je na živom albumu marta sledeće godine. Ostvarivši želju da ponovo snimi neke stare pesme za koje je smatrao da su u studiju upropašćene, bazirao je program na tom materijalu. Ipak, predstavljene su i nove pesme: "Rođen da budem šonjo", "Nedjeljni komentar" (sa uputstvom da je posvecena lokalnim bogovima), "Prokleto ljut" i druge. Uoči izlaska ploče, Azra je održala sedam rasprodatih koncerata u beogradskom SKC-u. Tada je već izlazio na bis. Jedne večeri im se priključio Vlatko Stefanovski u pesmama "Balkan", "Lijepe žene prolaze kroz grad" i "Obrati pažnju na posljednju stvar". Publika ih je zvala opet, pa su na binu izašli svi članovi grupe Leb i sol sa Đonijem i zapržili "Slow Down" Claptona. Na živoj ploči je Azra reprezentativno predstavljena i prosto neverovatno deluje da su mesec dana uoči beogradskih nastupa bili na ivici raspada. Naime, pred koncert u Ljubljani došlo je do svađe pa je na bini Đoni razlupao gitaru i pojačalo. Sukob je brzo izglađen i oni su nastavili dalje.
Sledeći, dupli album "Filigranski pločnici" izlazi već juna iste godine. Na njemu su politički komentari još direktniji. "Tko to tamo pjeva" upučena je drugu Titu, "68" propalim revolucionarima, "Pavel" romantičnim revolucionarima, "Gorki okus" političkim prognanicima, tačnije nastala je povodom zabrane zbirke pesama "Vunena vremena" i hajke na autora Gojka Đoga. Ploča sadrži i ljubavne pesme "Volim te kad pričaš", "Kao ti i ja", "Ne prodajem nasmiješenog psa" u kojoj peva Lajner. Tu fazu rada zaokružuje singl "E pa što", posle koga grupa kreće silaznom putanjom.
Već januara 1983. godine Đoni u Frankfurtu snima ploču "Kad fazani lete" i to sam sa Lajnerom, jer je Hrnjak napustio grupu ali i muziku posvetivši se religioznoj sekti. Već zreo kao autor, Đoni grabi utabanom stazom što je najpreglednije u pesmama "Anđeli", "Plavi golub", "Nemir i strast", "Štićenik".
Slična je i sledeća ploća "Krivo srastanje" nastala sa Lajnerom godinu dana kasnije, takođe u Frankfurtu. Sem njegovih pesama tu je obrada stare narodne "Klinček stoji pod oblokom". Posle te ploče, Lajner ređe radi sa Đonijem. Paralelno delujući sa brojnim zagrebačkim sastavima, Lajner, basista Srđan Žljebačić Saher (ex Haustor) i gitarista Mladen Juričić (ex Film) formiraju grupu Vještice.
Posle ploče "Krivo srastanje", Đoni se preselio u Holandiju gde je snimio trostruki album "It Ain't Like In The Movies At All" na kome se nalaze nove, ali i puno starih pesama prepevanih na engleski.
Sledeću ploču "Između krajnosti" radi u Zagrebu sa Lajnerom, Jurom Pađenom (ex Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom) i basistom Stivenom Kipom (Stephen Kipp) koji je sa njim dosao iz Holandije. I na ovoj ploči ima dosta obrada, pretezno starih narodnih pesama, a kao najuspešnije se izdvaju "Adio Mare" Vlahe Paljetka i "Zadovoljština" po motivima "I Can Get No Satisfaction" The Rolling Stones.
Tokom 1987. godine ista ekipa je na turneji snimila četvorostruki živi album "Zadovoljština" koji se pojavio u bogatoj opremi. Uz booklet sa tekstovima svih pedeset pesama, dodata je i knjižica "Anonymous eprigrams" sa Đonijevim poetskim radovima. Na albumu se pored starih pesama, nalazi serija novih, ali to su pretežno obrade stranih autora.
Sledeći album je solistički, dupli "Balkanska rapsodija" i Đoni ga snima u Zagrebu 1988. godine uz producentsku pomoć Australijanca Teodora Janija (Theodore Yannie). Ploča je sklopljena po sličnom principu kao i prethodne. Štulić malo peva na engleskom, malo se dotiće makedonskog folklora, ali i domaće pop istorije. Tako je obradio pesmu "Traži mene" sastava S vremena na vreme. U to vreme, na svirke je sa njim kao tehničar išao Srđan Saher, pa su se na ploči nasle dve pesme koje su potpisali on i Štulić. Jedna od te dve "Ti znaš da putujem s tim" se kasnije, pod nazivom "Prečesto" pojavila na albumu Vještica "Bez tišine!" (Plavi pilot 1991.).
Ploču "Balegari ne vjeruju sreći" Đoni je snimio početkom 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom koji su činili Jura Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević. Sa nje se izdvaju obrade "Lilly Of The West" iz repertoara Boba Dylana koja je u Đonijevom prepevu dobila naziv "Usne vrele Višnje", kao i "Leute moj" Tome Bebića. Štulić je efektan i u svojim pesmama "Voljela me nije nijedna" i "Meni se dušo od tebe ne rastaje". Posle koncerta na Hvaru 15. avgusta 1990. godine grupa prestaje da postoji.
Tokom sledeće godine Štulić u Sarajevu i Holandiji snima ploču "Sevdah za Paulu Horvat", ali se materijal na CD-u pojavljuje tek 1995. godine. U škrtoj produkciji, na nivou demo snimaka, tu se pored tradicionala "Jovano Jovanke", "Dimitrije sine Mitre" nalaze "Otac moga oca" na tekst Milovana Vitezovića, "Priča o kralju" na tekst Ljubivoja Ršumovića, "Partizan" iz repertoara Lenarda Koena i druge.
Veći deo 1991. godine Štulić je proveo u Beogradu a potom se vratio u Holandiju. U jesen 1995. godine opet je nekoliko meseci u Beogradu. Na Sajmu knjiga promoviše svoj prevod knjige "Božanska Ilijada" (vidi link Štulić > Knjiga op.webm.), radi konačni miks nekih pesama koje izlaze na duplom disku "Anali", a izdavačka kuća Komuna postupno objavljuje njegove ploče na diskovima. Na CD-u "Balegari ne vjeruju sreći" koji je objavljen 1996. godine kao bonus su se nasle obrada "Moj galebe" A. Runjića iz repertoara Olivera Dragojevića i "Mokre ulice" koje je Đoni komponovao zajedno sa Dejanom Cukićem. Na snimanju te pesme, pored Štulića i Cukića, ucestvovali su Dragan Mitrić, klavijature, Marija Mihajlović, vokal i Enes Mavrić, harmonika.
Tokom devedesetih i Croatia records je veći deo ploča Azre objavila kao reizdanja na CD-u. Štulićeve pesme su predstavljene u knjigama "Filigranski pločnici" (Azra music 1982.) i "Big Bang" (samostalno izdanje 1985.) u kome su svi tekstovi pesama od 1979. do 1984. godine kao i šest ranije neobjavljenih. U Antologiji rock poezije "Pesme bratstva i detinjstva" (Nova 1993.), Štulić je zastupljen sa dvadeset jednom pesmom. Spotovi i koncerti grupe objavljeni su na video kasetama: "Zadovoljština", snimak sa koncerta u zagrebačkom Domu sportova iz 1987. godine i "Klinček stoji pod oblokom" (Jugoton 1990.).
Diskografija:
singlovi:
"Balkan" / "A šta da radim" (Suzy 1979.)
"Lijepe žene prolaze kroz grad" / "Poziv na ples" / "Suzy F." (Jugoton 1980.)
"Đoni, budi dobar" / "Teško vrijeme" (Jugoton 1982. koncertni)
"E pa što" / "Sloboda" / "Gluperde lutaju daleko" (Jugoton 1982.)
"Nemir i strast" / "Doviđenja na vlaškom drumu" (Jugoton 1983.)
albumi:
"Azra" (Jugoton 1980.)
"Sunčana strana ulice" (Jugoton 1981. dupli)
"Ravno do dna" (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
"Filigranski pločnici" (Jugoton 1982. dupli)
"Singl ploče 1979. - 1982." (Jugoton 1982.)
"Kad fazani lete" (Jugoton 1983.)
"Krivo srastanje" (Jugoton 1984.)
"Singlovi 1983. - 1985." (Jugoton 1985. kompilacija)
"It ain't Like In The Movies At All" (Diskoton 1986. trostruki)
"Između krajnosti" (Jugoton 1987.)
"Zadovoljština" (Jugoton 1988. četvorostruki koncertni)
Ekskluzivno Branimir Džoni Štulić za "Dnevni avaz" 5.11.2005.
Okupljanje "Azre" je u Božijim rukama * Novac me ne zanima, nikad me nije ni zanimao * Pozdravni koncerti ogadili su mi "Azrine" pjesme * Noću pišem, jer danju čovjek ne može raditi
Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ
Branimir Džoni Štulić godinama uporno izbjegava medije s prostora bivše Jugoslavije. Tek na kašičicu pojavljivao se ljetos u nekim hrvatskim listovima. Ipak, "Avaz" je uspio doći do frontmena kultne zagrebačke grupe "Azra", koji od početka devedestih živi u Holandiji.
U tome nam je pomogao Điđi Jankelić, bubnjar "Bijelog dugmeta", koji nam je dao broj Džonijevog telefona u Utrehtu.
Kada smo legendarnog Štulića prvi put pozvali, javila se njegova supruga, koja nam je rekla:
- Ako ste novinar, mislim da zovete uzalud. On zaista nerado govori za medije.
Nakon našeg insistiranja kazala nam je da je onda najbolje da pozovemo u ponoć, jer je Džoni jedino noću budan. Bili smo bezmalo iznenađeni kada nam se lično Štulić na sljedeći poziv, jučer oko 16 sati, javio.
Ne treba slinaviti
U ekskluzivnom jednosatnom telefonskom razgovoru upitali smo ga i da li će se večeras zaista obratiti publici u sarajevskoj "Slozi", gdje će biti održan koncert "Tribute to Azra".
Naime, Zdravko Grebo, jedan od inicijatora i izvođača programa u "Slozi", trebao je obezbijediti živo Džonijevo telefonsko javljanje u sarajevski klub. Tako je barem najavljivano u sarajevskim medijima.
- Ne, to je kao da gledaš slike iz djetinjstva. Mi sad tu trebamo slinaviti i onda ću ja pokazivati svoje nove cipele. "Azra" - to sam doslovce i bukvalno ja. Ima li treća riječ - odgovorio je rezolutno i čak pomalo ljutito Štulić.
Ne mislim da slinavite, već da se prisjetimo lijepih pjesama "Azre".
- Mene niko ništa ne pita, a čim se nešto nekome sviđa, to znači da se niko ništa ne pita i da to pripada svakome. Ali mene to uopće ne obavezuje. Koliko je to ugodno ljudima, toliko je i neugodno, ali što se to mene tiče. Naravno da nešto moraš raditi na ovom bijelom svijetu, ali ja nisam jo-jo loptica.
Da li ipak ponekad slušate pjesme "Azre"?
- Iskren da budem, nisam ih slušao posljednjih nekoliko godina. Čini se da sam ih više slušao kad nije bilo ovih pozdrava. To mi je ogadilo pjesme.
Koju muziku slušate i da li Vas to uopće još zanima?
- Posljednju godinu za svoju dušu slušam narodnu makedonsku muziku. Uvijek stvaram i nešto novo, ali problem je što moram pamtiti, baš kao na početku karijere. To je grozna gnjavaža.
Sam sa sobom
Mogli biste dobiti silan novac kad bi se "Azra" ponovo okupila i zasvirala, a vi to ne želite?
- Novac me ne zanima, nikad me nije ni zanimao!
Da li će se "Azra" ikada okupiti? Hoćete li ikada više održati koncert?
- Ne znam, to ne mogu reći, jer to je u Božijim rukama. Ne kažem da to treba tako objašnjavati, ali ja to tako gledam. Šta vam više od toga mogu reći? Samo kažem kako se meni čini, a sad kako to ko razumije, to je njegova stvar.
Vaša supruga kaže da ste budni jedino noću. Šta zapravo radite?
- Noću pišem, jer danju čovjek ne može raditi. Pišem puno knjiga, čiji je osnov povijest. To me zanima. To je, recimo, ovo što se smatra klasicima, kao Homer. Njihovi radovi nisu povijest, ali kad nešto preživi 2.500 godina, onda spada u povijest. I to je ono što me zaokuplja posljednjih 15 godina.
Da li pišete ne hrvatskom jeziku?
- To nije hrvatski jezik, to je književni srpski.
Koliko često idete u Hrvatsku ili bilo gdje na prostore bivše Jugoslavije?
- Posljednji put sam bio prije deset godina u Beogradu.
Stječe se dojam da izbjegavate dolazak?
- Nije da izbjegavam, ali kako da kažem, meni to nije moguće. S jedne strane su kao osjećaji, a s druge stvarnost. Prvo nije moguće zbog stvarnosti. Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je.
Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, niko ne zna kad se rodi, ko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam sretan.
Nemate hrvatsku putovnicu?
- Ne želim je ni u ludilu.
Da li s nekim održavate kontakt, možda sa članovima grupe?
- Ne! Ja sam uvijek bio sam sa sobom.
I sada ste sa suprugom u Holandiji. S Vama možda i nije jednostavno živjeti?
- To treba pitati nju. Ovaj svijet je takav kakav je, tu čovjek ne može baš puno birati.
Vrhunac neukusa
Neki hrvatski mediji pisali su da su Vas posjetili u Vašem domu u Holandiji.
- Bili su, ali dvije ekipe su de facto provalile unutra. Nisu provalili kroz prozor, ali niko ih nije zvao, sami su se ubacili. To je vrhunac neukusa, ali to je njihov odgoj. Šta ja imam s tim.
Fudbal igram noću
Da li ste još fudbalska zvijezda u mjestu u kojem živite?
- Fudbal igram iz zeze. Noću, da se i ne vidi. Ali nikad nisam ni za koga navijao. Na TV-u volim gledati kad se dobro igra, ali to je isto kao i sve ostalo. Vrlo su rijetke dobre utakmice.
Koncerti sa dva čovjeka
Posjećujete li koncerte u Holandiji ?
- Ma kakvi, ne volim da se gužvam. Moji najbolji koncerti u životu su oni na koje su došla samo dva čovjeka. Imao sam takva dva.
Ja imam sram
"Azrina" muzika i dalje se sluša.
- Sluša se zato što je najbolja, to je uvijek tako i bilo. Ne bih je ni radio da nisam znao da vrijedi, jer ja imam sram, ali ne tiče me se.
Više dobrih albuma nego pjesama
Šta Vam je najdraže što ste radili u "Azri"
- To je vrlo teško reći, ali ako upotrijebimo mjeru, naći ćemo više dobrih albuma nego pjesama. Izdao sam desetak albuma, ali četiri-pet su stvarno izvrsni, što je velika stvar. To su "Sunčana strana ulice", "Filigranski pločnici", "Balkanska rapsodija", "Krivo srastanje" i "Zadovoljština".
Brega nikad nije imao dovoljno pjesama
Znate li da se "Bijelo dugme" okupilo i odsviralo tri koncerta?
- Da, znam. Ali za mene je "Dugme" samo Bebek. I Bregović, naravno. Ta prva faza im je najbolja, ali nije samo što je Bebek otišao, već što Brega nikad nije imao dovoljno pjesama. Vrijeme se promijenilo i automatski se pokazalo ono što jeste i zato je Bebek otišao.
Smisao mašte
Hoćete li više ikad išta snimiti?
- "Smisao mašte", šteta što je ta grupa već postojala u Sarajevu, inače bih je odmah tako nazvao i onda bi to bilo u skladu.
Izvor: Dnevni avaz
24 sata, 4.12.2005.
Johnny Štulić: Knjiga o meni je smeće
Piše Jelena Kovačić
Poznato je da je Branimir Johnny Štulić prekinuo svaku vezu s hrvatskim medijima, koji ipak ne odustaju od frontmena Azre i pokušavaju dobiti bilo kakvu njegovu izjavu. Zanimanje za Johnnyja posebno je poraslo nakon objavljivanja njegove biografije “Fantom slobode” Hrvoja Horvata i dokumentarca Ines Pletikos “Kad Miki kaže da se boji - Tko su junaci Johnnyjevih pjesama”. Nakon sarajevskog Dnevnog Avaza i beogradskih Večernjih novosti Štulić je pristao razgovarati i s RTL-ovom novinarkom Željkicom Makanec putem telefona.
Smeta li vam što vas ljudi stalno traže intervjue, što se o vama rade dokumentarci, pišu knjige i rade tribute koncerti?
Hm, dvojako. Kao što je uglavnom sve dvojako. Recimo, sada me snimate digitalnom tehnologijom, a prije digitalne bila je analogna. To su već dvije, znači tu je već moguća igra. A možda su i tri.
Dobro. Recite nam što radite inače?
Uvijek isto.
Čula sam da mnogo prevodite i radite noću?
Da. A što vam tu trebam dodatno objasniti?
Ne morate objasniti, nego me zanima je li istina da se čujete s Juricom Pađenom telefonski jer je u sarajevskom dnevniku Dnevni Avaz pisalo da ne kontaktirate ni s kim iz Hrvatske. Također, je li vas zanimalo kakva je knjiga koju je Hrvoje Horvat napisao o vama?
Pa da. To je dokument. Osim onih pjesama, javlja se moje takozvano pismo pa sam morao reagirati. Ta knjiga nije priča već dokument, a ljudi su izmislili to pismo pa sam već i dao jedan ispravak. Htio bih vam ga citirati, ali ga ne znam napamet.
Dobro, ali možete li nam reći čime niste bili zadovoljni u knjizi?
Ništa mi se nije sviđalo, uopće. Mislim... knjiga je smeće što se mene tiče. A što se tiče tog takozvanog mojeg pisma, ono je napisano '84. te je sprdnja na moj račun. Trebalo mi je sedam dana da to shvatim. Prvo sam rekao da je pismo krivotvorina i da ga nikad nisam pisao. Nakon sedam dana razmišljanja shvatio sam da sam ja napisao desetak tisuća stranica, ali nisam nikada ništa slao. Ja se ne sjećam da sam to ikada ikome poslao. Znači da mi ga je netko ukrao i da je sve bila igrarija. On ga je krivo smjestio u 90-e. Ne znam. Ma to nema veze s 90-om. A i cijelu knjigu bih, ako mogu da kažem, mogao usporediti s legendom o Aleksandru i njegovim dnevnicima, koja je nakon četiri stoljeća u Aleksandriji nastala...ma, to je...ne znam. Pošto ljudi ne znaju povijest, onda bih ja sad morao više pričati. To nije moj rat i schluss!
Osjećate li se vi na neki način iskorišteni što stalno netko ima potrebu o vama pričati ili vam je prestalo smetati?
Zavisi. Danas sam govorio da nije sve tako tragično jer smo u malom nogometu pobijedili 12:0. To nikad nisam doživio pa sam dobre volje, ali ne bih se ja pouzdao u to.
Recite mi ono što većinu obožavatelja zanima. Hoćete li opet doći u Zagreb i hoće li se Azra opet okupiti?
Azra, to sam ja. Pa da se ja sam sa sobom nađem, to je...
Pa možete se sam sa sobom u Zagrebu naći. Postoji li mogućnost?
Da. Ne vem. (Ne znam).
Izvor: 24 sata, članak
Copyright 24 sata Sva prava pridržana.
Originalna postava:
- Branimir Štulić - Johnny (glas, gitara)
- Mišo Hrnjak (bas gitara, glas)
- Boris Leiner (bubnjevi, glas)
Azra je kultna zagrebačka rock grupa osnovana 1977. g. Nazvana je po istoimenoj pjesmi Heinricha Heinea. Azra svoj kultni status stječe upornim beskompromisnim nastupima, prvenstveno u Lapidariju i Studentskom centru, a Štulić postaje glasnogovornikom generacije.
Prvi single snimaju u svibnju/lipnju 1979. na kojemu se nalaze pjesme Balkan i A šta da radim, s Huseinom Hasanefendićem kao producentom. Prvi album Azra snimaju u proljeće 1980. u produkciji Drage Mlinarca. Taj album osigurava grupi čelno mjesto na domaćoj sceni. Za slijedeći single Lijepe žene prolaze kroz grad, Štulic ponovo uzima Hasanefendića kao producenta, ali već od slijedećeg albuma Sunčana strana ulice snimljenog u veljaći/ožujku 1981. producentom svih kasnijih ploča će biti Branimir Štulić.
Potvrda kvalitete i značenja Azre, kao i potpune odanosti publike, dolazi iste godine u vidu trostrukog živog albuma Ravno do dna i sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulušiću. Nakon snimanja Filigranskih pločnika u ožujku/travnju 1982. godine, Štulić i Azra izdaju još jedan single, E pa što. Slijedeća dva albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje Štulić i Leiner snimaju u Frankfurtu 1983. bez Hrnjaka, koji napušta grupu i prestaje se baviti glazbom. U razdoblju 1986.-1988., nakon čega grupu napušta i Leiner, objavljene su jos tri ploče Azre: It Ain't Like in the Movies At All, s većinom starim pjesmama prepjevanih na engleski, snimljen u Nizozemskoj, Između krajnosti, snimljen u Zagrebu, na kojemu uz Štulića i Leinera sviraju još i Jurica Pađen (gitara) i Stephen Kipp (bas gitara). Ista postava je na turneji 1987. snimila četverostruki live album Zadovoljština koji je nedavno izašao kao dvostruki CD u izdanju Croatia Recordsa.
Pojava Azre i Štulića je od presudne važnosti za hrvatski rock'n'roll. Štulić je bio prvi koji je u rock unio ozbiljne sadržaje koje je jednako ozbiljno tretirao, a da pritom nikada nije odstupao od osnovnih pretpostavki izvornog rock'n'roll sastava. U prvom razdoblju Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njenu nužnost, a dvostruki drugi album uveo je raznorodniji pristup pjesmama. Trostruka ploča Ravno do dna pruža pravu sliku Azre, sa pjesmama iz prva dva albuma, ali i mnoštvom novih ostvarenja. Treći album Filigranski pločnici predstavlja prijelaznu fazu od izravne energične emotivnosti prema zatvorenom prikazu unutrašnjeg stanja. Ploče Kad fazani lete i Krivo srastanje donose zvuk teskih,
punih rock gitara, te tekstove koji se bave istim problemima suodnosa čovjeka-subjekta
i prividne stvarnosti oko njega, ali na drugačiji način.
Opus Azre od 1979. do 1985. je isključivi razlog središnjeg položaja Štulića i njegove grupe u hrvatskom rock'n'rollu. Po broju iznimnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela, Štulić i Azra su jedinstveni.
Diskografija
Singl izdanja
Albumi
Ostalo
Priroda Dzonijevog pesnickog dela, afirmisana i potvrdjena u jednom od najzanimljivijih opusa druge Jugoslavije, otkriva nove izazove povratkom u daleku proslost, na sam prag evropske knjizevnosti, do Homerove Ilijade. Prvo i najautenticnije poetsko svedocenja o ratu, tiraniji, svadji, podmetanju svake vrste, patnji, vatri, smrti i usudu balkanskih prostora naslo je u holandskoj samoci mogucnost novog preispitivanja.
Besovi i inati "besmrtni i strasni", slike uzasa i animalnosti kojih smo svi svedoci, naterali su Dzonija i njegov pesnicki dar ka surovosti Homerovih slika koju filozofi stolecima zovu "prirodni realizam".
Filolozi i knjizevni istoricari nece u Stulicevom prepevu naci uobicajeni odnos prema originalu, prema metrickoj i ritmickoj strukturi, prema jezickim odlikama Homerovog stiha.
Stulic kao Stulic i ovde nalazi razlog za beg od svih normi. Ali zato potpuno postuje narativnu strukturu, sled dogadjaja pod Trojom i na Olimpu jer se njegova sklonost epsko-narativnom obliku izraza jednostavno nasla na svom terenu.
U tom štivu ne baš lakom mjesto svoje nađoše
i Slađana Slobinoga prezimena te bubnjar Leiner knjiga kradljivac
pa jedini Kala Juge predsjednik te hrvatski prvi vođa
Tuđmanom ga zvaše, naš čovjek.
Od fudbalskih eskapada do viceva prepričanih i bizarnih prostakluka,
persiflaža umnih pače on se tače svega skoro,
obračuna s kolegama, podbadanja mrskih lica
i zaumnih tumačenja od Krišne do Empedokla,
eruditski al na način uvrnuto neprohodan, eto.
No ima tu i stvari moćnih lucidnosti
duha bljesak tu i tamo feralovski osvjetljava štivo ovo, zbilja.
Da je kraći bar napola ne bi čudan tako bio
a ovako jel to mahnit lažni prorok,
hašišarskim dimovima spaljen poput klade kakve
il mislioc prav i zdrav, iznad smrtnih štioca,
svak ko smijurija dohvati se sebe treba priupitat
il nekritički poslušati odgovor od milodarski
razgaljenog društva vajnih kritičara što bez tesara se klate nujno
pa bar krstitelja u reprizi kad bi čuli da kroz vodu ih povede
da nam svima bolje bude, bre.
Oni tad radosno bi (u vremenu suše ) na najmanju kiše kap
poskočili ko Indijanci što za guldena sto Menhetn rasprodaše,
pa to i čine mitološki pothranjeni,
nostalgijom vođeni sveudilj.
Uglavnom je jako bitno kakav Đoni čaj pije,
jel ga žena voli mazit pa kako se drži faca
je li debeo il ćelav i uslikaše ga za magazine
sve u svemu nije do čobana već do stada i do jata
pa tako i ovo štivo uspjeh velik požnjeti će,
što prek Drine već i čini, kužiš.
Bez obzira, uradak je pažnje vrijedan zapanjujuć
i za one što još nisu uz obalu proplivali bit će krasan
za na ručnik postaviti i listati blagodarno.
U tom smislu na terenu domovinskom u knjižari Utopya
(s utapanjem veze ni) u Getu splitskome pronaći se može nju, brate mili.
Od svih epiteta, koje je Branimir Džoni Štulic, gitarista, pesnik, pevac, govornik i naslucivac stekao tokom svoje karijere, najprikladniji je kaskader. Sve vreme, cesto i nesmotreno, izazivao je sudbinu. Gonjen velikom željom da obelodani sve svoje istine, svestan da su putevi novih ideja istovremeno putevi velikih drama, umeo je da liši sebe radosti coveka, koji je prvi u pravu, nametnuo poguban ritam objavljivanja ploca, žestokog istupanja u medijima i stalnog sviranja. Šatra pod koju je on krocio pocetkom osamdesetih, i nad cijim je grotlom on iskušavao strah, neskriveno tražeci od svih da ga slušaju ali o svemu i razmisle, istovremeno je i riskantan trapez izdignut od onoga gde su se, inace, dešavale stvari u domacem rokenrolu. Dok je lavnokomandujuci Bregovic izdavao komandu za dug put sledbenika: "Svi marš na ples" a ovdašnji novi talas na svojim vrhovima penio ,Plamene zore bude nas iz sna' kako bi svako lakše mogao da .Zamisli život u ritmu muzike za ples*
- Štutic je otvorio deceniju deklaracijom ,Nema vremena za bolju buducnost'. U prva cetiri godine, obzirom da je to vreme kad Džoni nezaustavljivo istovaruje sve nataloženo sa svoje buntovne duše, izbombardovao je domacu scenu izazvavši nesagledive posledice. Njegov podvig je u tome što nije radio sporo i mucno. Munjevito je, setite se uostalom, saopštio kako je u njegovom (našem?) srcu PoIjska, kako ne voli "provincijske balove sa pjesmom na kraju", kako sve cini jer je "svjesno revoltiran urbani tip" što i jeste suština kazivanja u roku. S gorkim ukusom pevao je supruzi kažnjenika, koji cami zbog aluzija na Zašticenog, nagovestio kako su .filigranski plocnici puni baruta" a ,sloboda nije zahvalnica procitana abecednim redom', govorio je o patriotizmu generacija" i pitao je li to (danas) skup interesa nekorisnih Ijudi', kako "velikoj ulici trofeja ponestaje snage". Pavel iz njegove pesme upozorava na "neman pred vratima'. Pre punih sedam godina obecao je "Vratice se šezdeset osma" i zabrinuto saopstio da je nedaleko od nas "prolece stiglo 13. u decembru". Valja podsetiti da je 1982. u jednom razgovoru, rekao "Samo borba Srbina spašava!. Dok se nismo zvanicno izjasnili govorio je o Iranu gde "Imam pretvara moru u Teheran" da bi kasnije, kao prvi pevac praskozorja, pevao "koliko demagogije sustavno poredane u artljerijske salve' i ,koliko pokidanih misli Iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti'. Na samom kraju svoje prve predstave zakljucuje ,i niko nema snage da odagna propadanje, i nitko ne pokušava da bude više od hladne želatine'.
Muzicar, koji je zanat pretpostavio ideji i pesnik koji je prvi smeo sve; ni pobednik kakav je morao da bude ni poražen kako se moglo tih dana ocekivati da završi, vec samo napacen i pretovaren stegonoša, naglo je otišao.
Dok se kritika podelila u rasponu "akusticar nevešto kamufliran elektricnoin gttarom" do ,evo nama, i vama, nesumnjivo novog i velikog coveka' (NIN, septembar 1980) publika ga je, kao i sve svoje drugo drago i sveto, zakljucala u legendu opraštajuci mu kasnije ploce, pesme i pisanja što su stizali iz dobrovoljne izolacije u Holandiji.
U sve ovo ušao je sa strašnom željom da ga cuju i s obicnom akusticnom gitarom. U Holandiju je otputovao s tri skupocene elektricne gitare i koferom punim novinskih isecaka kao dokazom da su ga mnogo slušali i razlicito shvatali.
Od imovine ni onda, ni danas, nema ništa. Golja. U Jugoslaviji bez adrese. Kad dode, a to je vrlo retko, daje telefone stanova s kojih se dan-dva odaziva.
Jesen 1989. docekao je u Zagrebu. Stigao je da podigne jednogodišnju zaradu od ploca i video-kasete. Iznos: tri i po hiljade maraka. Dinar je još platežno a marka obracunsko sredstvo. Kaže: .Zamisli, tri nove novcanlce za deset meseci, teško se snalazlm. Pravilo je da covek vredi koliko mu vredi valuta. U ratu je bilo: jedan Nemac, pet ili deset nedužnih za odmazdu. Sada, u mlru, jedna marka trenutno 20 hiljada dinara ili cetiri maršala. To se nije smelo dopustiti". Dosta se promenio, ali i posle svih godina ne odrice se gesla .Jebem ti umetnost, koja je prvo podobna pa onda sve ostalo'. Nosi mnogo dugu kosu. Sugestivan i brz u govoru. Oci mu, i dalje, drugacije svetle.
* * * Razgovor voden u Zagrebu, Šumski dvor, 26. septembar 1989. * * *
KAKO JE ,,DAVID" POBEDIO ,,GOLIJATA"?
- Govorimo o pocetku: Šta pamtiš iz tih dana? Da li si imao neki osecaj koliko, i doke možeš stici?
DŽONI: - Ja sam nazirao kraj tunela, imao sam viziju udaljenog svetla, ali nisam znao dokle cu, i da li cu uopšte uspeti, jer su moje istorijske okolnosti bile drugacije. Muzicari su svirali a ja sam hteo da mislim svojom glavom uz sve svoje greške i mane. To je najviše bilo što sam svojoj zemlji mogao da ponudim. Moja karijera - to je veliko neslaganje sa osrednošcu, koja vlada svuda.
- Kako sad pamtiš osamdesete?
DŽONI: - Ja sam, de fakto, bio prisutan nepune cetiri godlne; znaci, sa punim saznanjem o sebi, kada je "Azra' bila nacionalna atrakcija. Mogu reci dve stvari, sa kojima sam zadovoljan. Prvo: samo munjevito! Drugo: što je dobro uvek traje kratko.
To što sam hteo, to sam napravio. Da sam uživao u svemu nikada ništa ne bih napravio. Ne bih umeo da nastavim dalje. Kad se radi zbog uživanja onda ne sme da se uživa, jer time sebe poništava.
Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je covek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.
- U kojoj su se meri tvoja prorocanstva, naznacena u pesmama, obistinila?
DŽONI: - Sve se dogodilo. Evo, nek' ljudi sada procitaju .Krivo srastanje". Sve važi i danas, i nikad nije bilo aktuelnije. Tamo sve lepo piše.
- Znaci ti to da tvoje ploce možemo uzeti i kao neki ,novi zavet" jugoslovenskog roka osamdesetih?
DŽONI: - Da, all ne samo jugoslovenskog. U ovim godinama ceo svet se strašno pretvorio u šou biznis. Muzika je stvar u koju se svi guraju - od politicara do velikog biznisa, nikada nije blla tako eksponirana. Ali jedino što vredi jeste americka crna scena. A kada njih covek gleda, sluša i cita to je kao Azra sa svojih pocetaka. Mi smo bili avangarda, jer smo imali bunt da oni su sada pravi, jer imaju svoje razloge za bunt. Ko nema razloga za bunt nema razloga da živi. A sva ova bela muzika je tako tužna.
- Osamdesete si zapoceo pesmom "Balkan" a, praktlcno, zavrilo albumom .Balkanska rapsodija': Ima li tu neke simbolike?
DŽONI: - Izmedu prve pesme i poslednje kolekcije je sve. Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz cetiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada necu saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa cetiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grcka tu dode kao Hong-kong Kini. To cudesno tlo je na mnoge nacine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog coveka, važno da je rodena pod srecnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan roden još su velika tajna.
- Kad smo kod rodenja, nikome nije jasno - šta sl ti, zapravo? Možeš li sebe odrediti u tom Balkanu?
DŽONI: - Ne mogu; ja se tražim. Na ovoj planeti Ijudi su se nekoliko puta selili od severne do južne kape. Tako imamo Ijude, koji po izgledu ne pripadaju mestu i rasi u kojoj su rodeni. Covek se hiljadama godina taložio. U nama je sadržano sve. To što sam se prilikom rodenja negde zadesio ne znaci ništa.
Kada se jednom donese balkanski ustav, prva dva clana ce biti: covek nije kriv što Je živ, i jaci tlaci! Vremenom ce iovako napraviti dve hiljade amandmana... Ovo govorim zato što nas niko ne pita gde želimo da smo rodeni. Ja znam gde sam roden i ko su mi roditelji, ali to ne daje sve odgovore.
Mislim da se, u Jugoslaviji, sve dešava kao voda: sa višeg na nlže. Tako i Ijudi: oduvek su se selili ka nižem, ka moru. Ne secam se da je neka civilizacija išla od mora do unutrašnjosti. Migracije na ovom tlu, a poslednjih nekoliko stoleca, to najbolje i potvrduju. Pola Dalmacije je otišlo preko dalekih mora, bolesti dolazlle i uništavale cele gradove. šta onda rade fratri? Nasele Ijude iz zaleda. Umesto njih u zalede dode neko drugi. Ko je to mogao da zauzme, naseli? Otkud se taj svet spuštao nego od onoga što nazivamo Srbijom? Ja mislim da je, zapravo ne znam za Sloveniju, ogroman procenat Srba. Samo da bi se u ovim krajevima moglo živeti, moralo se biti katolik. To je tako u poslednjim vekovima. Kao što je onaj u Makedoniji morao da menja ime: ili grcko ili srpsko ili albansko ili makedonsko ili bugarsko. Jaci je nametao ime. Kao što ce moje dete, ako ostanem u Holandiji, biti Holandanin bez obzira što ce mu geni ostati kakvi jesu.
- Pet godina živiš u Holandiji. Kakva iskustva Imaš u toj zemlji?
DŽONI: - Prodao sam milion ploca, platio sve svoje racune i ovde nemam baš ništa, možda nekoliko dobrih adresa. Svuda sam gost. Da me ovakvog nije uzela jedna Holandanka ne bih imao ni doma. Holandlja je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suocen sa svim, tamo imam veci strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad pocnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.
- Ocekuješ li vreme kad ce morati da se misli?
DŽONI: - Ne znam, ali sam siguran da ce morati da se radi ono što se mora raditi. Neophodno je izmeniti pristup u privredi, kulturi, politici.
- Vec si rekao da te je zanimalo da radiš munjevito. Da Ii te je brzina, i užasna produktivnost u tom periodu naterala na kasnije odustajanje, povlacenje, smirivanje?
DŽONI: - Je, sigumo, ali valja znati da ja nikad - pri toj brzini - nisam sklanjao. Nije moj ritam bio poguban nego je moj stil i da radim u refulima. Napravim puno, pa onda imam dozu relaksa.
- Kakvu vrstu odgovornosti prihvataš?
DŽONI: - Ja sam se suocio sa svim stranama odgovomosti, i dugo nastojim da izadem iz muzike. Želja mi je da snimim još jednu plocu, radnl naziv je "Anali", i da se definitivno iskljucim. Meni se odavno gadi, pošto su Ijudi skužiti da je to sve veliki uticaj i ubacili su tu. Zbog toga sam napisao "na njihovlm mestima strateški Ijudl" i "kosa mi se na glavi diže, i strašno me Ijuti kad vidim da idioti postaju cenjeni Ijudi". Naivno sam verovao kako je muzika izuzeta, ali nije. Taj sistem funkcioniše i u ovom mediju a ja necu da pripada takvom društvu: zato mi je teško i zato radim brzo da spasem živu glavu. Jer, što posmatraš to i postaješ! Znao sam da, ako dugo ostanem, da cu se pokvariti i da - od mene - ništa nece biti. Jurišao sam radi cistoce ideje. Ako juriš ne uspe, ti si gotov.
- Juriš uspeo i ti se sklonio. Odustao?
DŽONI: - Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dode do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obicno, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Obicaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.
- Ono, što si snimio tokom poslednjih pet godina, nije u ukupnostl, znacaju i dometlma na nivou prethodnog?
DŽONI: - Još je znacajnije! Važnije, pošto je nastalo kad sam otišao. Otišao sam dobrovoljno, a to nikad niko nije uradio. lli su bili maknuti il' su se usmrdili Na ovom svetu nema dobrovoljnih odlazaka i zato je ono, što sam uradio po odlasku, znacajnije od svega prethodnog. To, što je cena moga rada bila ogromna a problemi mnogi, o tome se ne prica u dobrom društvu. Nepristojno je.
- Vratimo se tvojim pocecima. Ko je, na tebe, i kako uticao?
DŽONI: - Kao mall voleo sam BitIse. Pojedinaca, koji su na mene uticali, nema! Ja sam licno izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve posleratno na jednom mestu.
- Kako tumaciš cinjenicu da su tri vodece licnosti domaceg roka iz vojnickih porodica (Bregovic, Ðordevic, Štulic)?
DŽONI: - 0 tome nisam razmišljao, ali vjerujem da u tim porodicama ima dosta "ratnickog" duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Hteo sam da budem bolji od svog starog. Nisam rodonacelnik toga. covek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv ubedenja svojih roditeIja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlacio. Još ih uvlacim, ali sam uspeo svoje da napravim. Medutim, mene mama i tata nisu u ovom ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju.
- Mozeš li nešto reci o tvojim ispisnicima. Da li je neko uspeo i ono što si ti želeo?
DŽONI: - Mene takmicenje nikada nije zanimalo. Samo sam napravio što sam znao da mogu. Ne guram se u ono što mogu. Nemam šanse u srljanju, za to nisam školovan. Ucen sam da napravim ono što naumim.
,CAO':-Da li si ikad srljao?
DŽONI: - Ne mogu da žive kad slabije rade. Kako da mu veruješ ill ideš na koncert kada to nije bolje od onog što smo mi napravili? Nekoliko ih prolazi zahvaljujuci krivom tumacenju demokratije: vidite kako smo svi jednaki! Ima da se volimo pošto smo jednaki... Ali ti u zivotu, nikad ne tražiš jednakog - tražiš boljeg: Jedino sa boljim od sebe je duboki Ijudski interes. Od takvog mozeš da nauciš, od goreg možeš samo da stradaš. Mi kao zajednica, trebamo bolje. Da podsetim, jedino su Mongoli imali poslovicu "casno je izgubiti od boljeg', i zbog toga ga nikad nisu našli. Jer, kad boIjeg tražiš nikad ga ne nadeš, ali je nusprodukt toga da si ti najbolji... Vidiš kakvu mi poslovicu imamo: ,Jao meni do boga miloga, što pogubih od sebe boljega". To niko drugi do nas nema a to je, takode, velika stvar.
- Da Ii si ubio neku svoju pesmu?
DŽONI: Jesam. Ubio sam ono što se moglo ubiti, esenciju nisam. A to, da sam htio, ne bih uspio, jer je nemoguce. Ja cu iovako otici a ideja ce ostati.
- Za razliku od drugih si se dobro snalazlo pred cenzurom. Nisi imao problema i morao da ispaštaš kao, recimo, Gojko Ðogo?
DŽONI: - Uzmimo Gojka Ðoga i ,Vunena vremena". Ja to nlkad tako ne bih napisao. Zbog toga napisanog coveka nikada ne bih osudio, ali je to ipak tako napisao da mi nije žao što su ga osudili. Imam moralno pravo da to kažem pošto sam mu napisao, snimio i objavio pesmu "Gorki okus". Da je on to pokušao tada u Zagrebu, ne bi uspeo objaviti. A da je objavio - ne bi mu sudili. U svakom slucaju ne bi išao u zatvor. Njega su osudili u njegovoj sredini a njegove sudije su sada najglavnije protiv Tita... E, to sebi covek ne sme dozvoliti! Da se, na njemu, gori od njega iživljavaju. Meni je to najveca sramota, i zato sam vodio racuna kako radim. U svakom slucaju, ja bih drugacije od Ðoga i drugih.
Što se Tita tice, na žalost ili na srecu, nikada necemo saznati istinu do kraja. Cetrdeset godina je bio dobar, cetrdeset godina ce ga proklinjati. Ko zna, kada se sve skupa okrene, možda ce mu otkriti nešto novo dobro... E, na šta ja da datiram svoje pesme? Da li praviti pesmu ciji je rok tri ili trideset godina? Ja sam se trudio da taj rok bude što dalji, da ostane.
- Da li ti je krivo što su neke tvoje ploce precutane?
DiONI: - Moje su ploce uvek navtacile odredeni gnev. Kad se ploce nisu mogle uništiti - onda su izbegavane, precutkivane. Recimo, "Krivo srastanje* je skroz precutano; onda je engleska ploca "preskocena'. Oni, što su o njoj pisali, tvrdili su kako je to skup starih pesama, da je moj engleski loš. Moj engleski nije ništa gori od Marlijevog. Onda su mi iz tišine zamerili što na "Izmedu krajnosti" nema politike... To sve ima i svojih prednosti. Što brzo ude brzo i izade; što sporije stigne, duže traje. A možda su sve ovo bile loše godine.
Ja sam se školovao za takve ploce. Pre njih imao sam dvadeset godina cehovske škole, i cetiri godine velikog uspeha. To je samo završni cin onoga što sam skupljao, i onoga što sam voleo.
- Iz Holandije si svim svojim važnim kolegama nudio saradnju?
DŽONI: - Da, i svi su bežali od mene! Bežali, jer su frustrirani. Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja cisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzicari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši ce svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu!
Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauce - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzicari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se docepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.
- Kad bi tebe Ijudi upoznali do kraja?
DŽONI: - Bogami, onesvestili bi se! A kada b! se probudili, šta bi onda bilo - ne znam.
- Objavio si tri knjige. Šta si njima hteo?
DŽONI: - Ja sam puno više knjiga procitao nego cuo muzike, ali sam zato - na neki nacin - uvek više voleo muziku nego knjige. Želeo sam da otpevane pesme vidim oštampane, da budu ravnopravne. Važno je znati da sam ja, u životu, uvek prvo imao muziku pa onda tekst. Tako je i danas. Hitler je za sebe govorio "programski mislilac" a ja sam vrio programski muzicar. Ne znam ništa o poeziji. To sve gledam kao problem i, ako taj problem ne znam da rešim, ja sam ponižen. Nastojao sam da izbegnem bedastoce, da ne budu glupe. Ispostavilo se da skupljene u knjigama one produžavaju svoj život.
- Neke novine su objavljivale tvoja pisma iz Holandije?
DŽONI: - Pisati pismo ne košta mnogo, snimiti plocu je skup sport svuda. Imao sam potrebu za pisanjem... I dalje mislim da sam ja, ovde, nekoristan. Kad ocaj zavlada - onda ja nastupam. Sada nema dovoljno ocaja. Ko na strašnom mestu ume da izdrži - taj ima vecu šansul
- Ocekivao si svetsku slavu; nemaš je?
DŽONI: - Meni je to govorio zdrav razum. Sada mi taj zdrav razum govori da tamo ima isto toliko zdravog razuma koliko i ovde. Ovde sam cucao u prašini trideset godina pre nego sam išta napravio, znaci da bih i tamo morao cucati trideset godina. Toliko vremena nemam, niti hocu da cekam.
- Šta planiraš posle muzike?
DŽONI: - Želim da napravim Balkan sevdah bend, i da to guram do kraja života. Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smetate, na njih, ne treba ozbiljno racunati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Covek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znaci, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naucnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastucnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dodite nam opet! To znaci da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znaci poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno cuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišcenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport.
Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledecem periodu. Tako cemo izaci i iz svoje zemlje. Prakticna stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslucena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu. Nismo mi hiljadama godina patili da bismo se opet prepucavali. Ovaj naš narod dokazao je u svojoj prošlosti, da može mnogo ako se mobiliše oko velikih i korisnih stvari.
- Svojevremeno si imao ambicija da budeš i predsednik?
DŽONI: - Prošlo me, video sam da svako može biti Predsednik. To me više ne zanima.
- Kako gledaš na tvoje naslednike?
DŽONI: - Ja sam mnoge uvukao u ovo, ali je problem što oni nisu sposobni. Nema kvaliteta, a kad bi svi uspevali - ne bi niko uspeo.
- Možeš li reci: kako sad doživljavaš Jugoslaviju?
DŽONI: - Ja, u nju, dolazim samo kada sviram. Tada zaradujem, i mogu sebi da platim putovanje i stanovanje - pošto nemam gde da živim. Mene niko ne finansira, meni nisu slali novce u duplim kovcezima kao nekima. U svojoj zemlji gostujem, i uvek je isto: prvi dan sve mi se cini kao veliki geto, ali drugi dan se vec naviknem i drago mi je da vidim kako sve, uprkos gluposti, funkcionira. Ja sam vezan za ovu zemlju. U njoj sam pokupio sve mirise, i moje delo zaslužuje da je ovde.
- Na koji nacin se obnavljaš u Holandiji?
DŽONI: - Nikako. Ja sam tamo kao medved, i samo spavam zimski san. Imam kanale preko kojih otkrivam stvamu u Jugoslaviji. Ako uocim neku nepoznatu iskru duha odmah tražim telefon, i kažem: Ja sam Džoni Štulic i hocu sa tobom da razgovaram! Niko srecniji od mene.
- Ima li takvlh osoba mnogo?
DŽONI: - U poslednjih pet godina sam u Zagrebu, otkrio dve osobe. On može proci, ona ne.
- Možeš li reci imena?
DŽONI: - Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U americkom slendu Ti Ti ima sasvim odredeno znacenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili pocetkom osamdesetih - Ijudi bi ih lincovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan cudan, pomalo off covek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dodu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.
- Kako ti se cini domaca rok--scena?
DŽONI: - Ovo, što se zove sada rok, to su padavicari. Nema mnogo interesantnih Ijudi, ideja.
- Posle svih godina, slažei li se s neklm kritikama na tvoj racun?
DŽONI: - Slažem se. Shvatio sam da je to bilo krivo ogledalo u cijem sam kutu mogao da otkrijem - šta se sve nakuplja?
- Mlsliš li da bi danas mogao da izguraš svoju ideju kao pre deset godina?
DŽONI: - Vec nekoliko godina sve su veze pokidane po Jugoslaviji tako da bi to išlo dosta sporije, ali mene nije ni napravio neki jugoslovenski duh. Bio sam uvek okružen prezirom, bežali su od mene, pljuvali me. To me je napravilo. Meni ni jedno vreme nije bilo naklonjeno. Ja sam se borio!
- Mnoge tvoje kolege sad se izjašnjavaju o mnogim pitanjima?
DŽONI: - Ne znam za druge, ali kako da se izjašnjavam kad sam ja ništa?! Necu da se izjašnjavam, jer ne znam ni ko sam ni šta sam. Jesam navijac, ali ne navijac na utakmicama koje se sada igraju. Houra (voda grupe .Prljavo kazalište" - op.a) ima veliki hit sa pesmom .Poslednja ruža Hrvatske' a on je Židov. Ne znam otkad su to Židovi postali Hrvati. Da on to nije - napravio bi neko drugi. Meni je to jeftino. Da je on pravi, on bi bez te pesme bio najbolji.
Moji su iz Nlna. To je Stounhendž Hrvatske. I šta ja treba da uradim? Kome šta da pokažem? Sve to ne razumem. Zapravo razumem, ali necu!
- U svemu ovome teško je ostati po strani?
DŽONI: - Najopasnije je živeti, ali ja u ovoj situaciji vidim i jednu dobru stvar. Sve ukazuje da nece još dugo ovako. Nužno je razrešenje.
- O politici si uvek pisao u zavijenim formama?
DŽONI: - Ne. Podrazumeva se da Džoni piše nerazumljivo. Što nerazumljivije to pametnije. Taj princip ne važi. Prosto, radi se o predrasudi. Nema tu šifara. Kad se bolje udubiš, vidiš da se radi o jednom puckom tipu pesama... To, za Bajagu, niko ne kaže a on radi atmosfere cesto stavlja besmislene stvari. Ja sam smislen, to bi neko morao da skuži. Razumljiv sam, razume se ne kao Bora Ðordevlc, to sigurno. Ja sam razumljiv kao Bregovic, s tim što sam, mislim, literarno talentovaniji od njega - za stih, ali je to ta kategorija.
- Šta te je najviše iznenadllo kad je tvoje delo u pitanju?
DŽONI: - Krivo mi je što Ijudi, koji su pisali o roku, nikad nisu otkrili stvari koje su skužili Ijudi iz sasvim pedesetih filmova. Iznenadilo me je kad sam cuo da je moje pesme znao jedan Bernard Vukas. Kud bi on znao za mene? A, znao je...
- Šta, iz osamdesetih, iznosiš kao najdragocenije iskustvo?
DŽONI: - To, da sam bio u pravu; da nisam uzalud stracio svoj život.
- Šta ocekuješ od devedesetih?'
DŽONI:- Vatromet!
Petar Popovic
Petar Popovic
Za razliku od Igora Mirkovića, redatelja "Sretnog djeteta" koji se iz Utrechta vratio praznih rukava, a o Štuliću su umjesto samog Johnnyja govorili njegovi kolege s kojima je svirao, Ines Pletikos, redateljica filma "Kad Miki kaže da se boji", odlučila se na sasvim drukčiji pristup i snimila film o samozatajnim 'junacima Johnnyjevih pjesama'.
Kao što je spomenuo jedan akter u filmu, Štulić je imao potrebu da 'izrazi sebe posvećujući pjesme drugima', a budući da su sve njegove pjesme bile prave male vedute s gradskih ulica u kojima je 'pjevao život koji je živio', nije ni čudo da skoro svaka od tih pjesama ima i svog junaka odn. junakinju.
Film počinje panoramskim pogledom na Zagreb s Gornjeg grada, u svitanje i prigodne stihove "Kada Zagreb izranja iz sna...", a nastavlja se arhivskim slikama nekih najvažnijih topografskih objekata Zagreba kao što je Meštrovićev Zdenac života koji je za čitavu jednu generaciju značio mjesto okupljanja i sastajanja, isto kao i kafići u njegovoj neposrednoj blizini. Ono što je za novi val bila Zvečka, to su za Štulića i njegovu ekipu bili Mali Kavkaz, Corso i Blato ("Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze/za šljakere sto loču ko pesi/studenti bez diplome/žene bez ljepote/neženje bez stana/putnici bez para").
Tih zajedničkih dana provedenih po zagrebačkim bircevima i trgovima prisjećaju se njegovi najbliži prijatelji Đoko Anarhist kojem je posvetio pjesmu "Jablan" i koji je nazvao svoju kćer Azra i time predodredio budući naziv Johnnyjevog benda te Velimir Čerić-Čera, glavni akter pjesme "Pametni i knjiški ljudi" ("Večeras sam s Čerom bio/u Kavkazu uz pljuge i pivo/raspravljali smo mnoge stvari/i kužili svijet") koji danas radi kao javni bilježnik te je 'knjiški čovjek' u pravom smislu te riječi.
Zatim se kamera seli na Filozofski fakultet gdje su spremno pozirali neki od najznačajnijih protagonista studentske scene okupljene oko Studentskog lista s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, od kojih su neki danas cijenjeni profesori (Lino Veljak, Nenad Peternac, Miljenko Mayer...) i makar je Štulić u to doba tek anonimni brucoš Filozofskog fakulteta koji se ne petlja u politiku i jedino 'oružje' mu je gitara, činjenica je da stihovi njegove "68" - "Dok sam bio student kružio sam često/čitao Praxis polemizirao vješto/anarhizam mi je bio u krvi/svi na barikade/sanjao sam kako vodim proletere mlade" itekako odišu anarholiberalnim duhom specifičnim za to doba.
Johnnyjev školski kolega, a danas poznati fotograf Mio Vesović vodi nas u Jasku gdje su obojica provela najranije djetinjstvo, a Štulićevo adolescentsko razdoblje provedeno na 11. katu jednog nebodera u Sigetu prepričavaju nam njegovi tadašnji susjedi koji pred kamerama pokazuju i kultnu livadu u Trnskom gdje je Johnny s frendovima po prvi puta javno zasvirao i gdje je, ako je vjerovati podacima, bilo mjesto rođenja buduće Azre.
Izuzetno zanimljiv dio filma onaj je u kojem se okupila njegova ekipa s kojom je ljetovao na otoku Silbi, tadašnjem nudističkom raju, gdje je i upoznao fatalnu Graciju koja je toliko inspirirala Johnnyja da joj je u svega jedan dana skladao istoimenu pjesmu "Gracija". Nažalost, prava Gracija nikako nije htjela pred kamere, filmska ekipa uspjela ju je locirati na Pelješcu, ali ne i snimiti i jedino što znamo o njoj je da se bavi duhovnim sferama.
Ali zato je pred kamerama spremno progovorila jedna druga gracija, Johnnyjeva prijateljica Mirna 'sva u seksu' Crnobori, kojoj je posvetio pjesmu "Slučajan susret", kao i bivša djevojka Branka Bakarić s kojom 'diskretno šapuće, spominje kino i odlazi u noć'. O Johnnyju još govore i Neli Mindoljević, danas profesorica hrvatskog jezika, u čijem se gornjogradskom studentskom stanu često okupljalo njihovo društvo te Vesna Pirš, koja ga je jednom prilikom odbila pa joj je on iz inata u pjesmi "Lijepe žene prolaze kroz grad" promijenio ime u Maja Prišt.
No vjerojatno najpoznatija Johnnyjeva djevojka bila je Snježana Banović, danas uspješna kazališna redateljica, koja je sa Štulićem provela pune tri godine, djevojka iz Hrvaca opjevana u pjesmi "Usne vrele višnje" ("Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svega rad/na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad/strijele moćne ljubavi pomračile mi um/dah usne vrele višnje nagonile na blud").
Osim Johnnyjevih djevojaka o njemu su govorili i kultni likovi zagrebačke scene tog vremena od kojih je jedan i 'faca s duplerice Poleta', Branko Manojlović-Mance, koji je pobrao i najviše simpatija gledatelja koji su u više navrata prekidali film spontanim pljeskom i koji je bez dlake na jeziku izjavio: "Da su na Johnnyju svi zaradili, a da on jedini nema love" što je istinita i neoprostiva činjenica nad kojom bi se svi oni koji nelegalno objavljuju njegove albume i žive od njegove muzičke ostavštine duboko trebali zamisliti.
Tu su još i posvete nepoznatom marginalcu 'duše djeteta i kretnje dame' po imenu Kipo, posveta Pankrtima u "Balkanu" ("Brijem bradu brkove da ličim na Pankrte"), sprdanje sa Jurom Stublićem nakon što je ovaj napustio bend u "Roll Over Jura", ali i pjevanje o mnogim važnim događajima koji su oblikovali društveno-političko okružje tog doba, kao što su "Poljska u mome srcu", "Nedjeljni komentar" ili pak "Kurvini sinovi".
Štulić je bio erudit i vizionar i jedan od rijetkih koji je predvidio što će se svega koju godinu kasnije dogoditi na ovim prostorima. Nakon što se rasformirala ona najpoznatija postava Azre (Mišo Hrnjak se prestao baviti glazbom, a Boris Leiner otišao je u JNA), Štulić se seli u Nizozemsku da bi tijekom 1987. Azra u sastavu Štulić, Jurica Padjen na gitari, Leiner na bubnjevima i basist Stephen Kipp iz Nizozemske održala veliku povratničku turneju koja je uključivala i rasprodani Dom sportova.
Iz tog razdoblja datira i jedna zgodna anegdota, također prepričana u filmu, a odnosi se na tada anonimnog Igora Kelčeca koji se krišom ubacio na stage i uspio snimiti par fotki prije nego li su ga redari primijetili i udaljili, a jedna od tih fotki kasnije je postala legendarni Johnnyjev profil koji je završio na omotu albuma "Zadovoljština", četverostrukog albuma snimljenog na tom istom koncertu i izdanog godinu dana kasnije.
Nažalost, neke od ljudi kojima su bile posvećene Johnnyjeve pjesme autori filma nisu uspjeli pronaći, pa tako nemamo pojma tko je bila 'krvava Meri' ili pak Bečanka Suzy F., 'strankinja s plavi eyes', neimenovan je ostao i Pavel, a osobno mi je najviše žao što nismo imali prilike 'upoznati' Marinu. Kako mi je sama redateljica rekla jučer na pressici, upravo zbog Marine, koja je Puležanka kao i ona, su i počeli snimati ovaj film i Marina koja je isprva pristala na razgovor odustala je u zadnji čas jer joj je bilo teško pred kamerama iznositi svoju intimnu priču. I Ines Pletikos i Kruno Petrinović utvrdili su da je Johnny svoje likove sjajno karakterno opisao, budući da je Marina, kao i Johnnyja nekoć u pjesmi, i njih 'negirala skroz'.
Spomenula bih za kraj još i odličnu anegdotu kada su se u Sarajevu susreli Štulić i Goran Bregović, ali da vam ne otkrivam baš cijeli sadržaj, reći ću vam samo da film iskreno preporučam, kako onima koji su imali tu sreću da vide Azru i Štulića uživo na djelu, tako i onima koji su u doba njihove vladavine zagrebačkim klubovima tek išli u osnovnu školu i koji su Azru upoznali isključivo preko vinila starije braće.
Jer kao što sam sigurna da je svim akterima koje se pojavljuju u filmu bila iznimna čast iznijeti svoje mišljenje o jednom od najkarizmatičnijih ličnosti hrvatskog i ne samo hrvatskog rock'n'rolla, tako sam sigurna i da će svima vama biti čast vidjeti kakvo je ozračje vladalo u - tada još izrazito urbanom - Zagrebu osamdesetih, a kojeg je Štulić tako dobro opisao u svojim bezvremenskim pjesmama.
Glazbeni kritičari danas često znaju Azru etiketirati kao ''obaveznu glazbenu lektiru'', međutim za razliku od tako svrstanih kniževnih djela, bilo kakve podatke o Azri je ipak malo teže pronaći. Stoga ću pokušati sadašnjoj i budućoj Azrinoj publici malo približiti neke stvari vezane uz sam nastanak i rad benda, jer ''po broju iznimnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela Azra i Štulić su jedinstveni''.
Branimir Johnny Štulić, lider grupe, rođen je u Skopju, u Makedoniji, zemlji gdje ''vječno sunce sja'', 1953. godine. On je zarana primoran na česte promjene prebivališta zbog prirode očeva posla (časnik), te ključne godine odrastanja i afirmacije provodi u Zagrebu, gdje je upisao Filozofski fakultet ali ''samo da bi zadovoljio starce''. Već se tada gotovo fanatički odlučuje baviti glazbom. Važno je reći da su na njega najviše utjecali ''Beatlesi'', ali prvenstveno radi ideje benda. Isto tako bio je lud za sevdahom što se očitovalo u prvoj fazi njegova glazbena rada kada je osnovao ''Balkan Sevdah Band''.
Svirali su gotovo sve od njegovih vlastitih pjesama, narodnjaka, pa do ''The Beatles''. 
Pod utjecajem novog vala (''new wawe''), vremenom se bend sve više okreće rocku i kroz njega prolazi mnogo različitih glazbenika. Nakon što su postali poznatiji rock'n'roll sastav, mijenjaju ime u ''Azra'' (djevica), po istoimenoj poemi Heinricha Heinea, 1977. godine.1977./78. grupa nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić - Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav - ''Film''. Nakon toga Štulić postaje članom ''Parnog valjka'', ali ni ta suradnja nije dugo potrajala. Vrativši se ''Azri'' Štula kao bubnjara uzima Borisa Lajnera tada člana ''Haustora'', ali ne uspijevajući naći adekvatnog basistu, za prvi interview, da bi izgledali kao trio - slikali su se s psom!
Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Mikšić - Fuma, Mladen Juričić i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme ''Balkan'' i ''A šta da radim'' koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.
Debi album ''Azra'' snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca (iz Grupe 220). Taj album se smatra jednim od najjačih debija u ''našoj'' rock-glazbi, te im osigurava vodeće mjesto na domaćoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (''Uradi nešto'', ''Vrijeme odluke''), odnosno ljubavne tematike (''Gracija'', ''Tople usne žene''), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izričajem.
1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl ''Lijepe žene prolaze kroz grad'', kojeg također producira Hus i svira gitaru u maniri britanske blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album ''Sunčana strana ulice'', sa raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke naravi (''Užas je moja furka'', ''Kurvini sinovi''). U ljubavnim pjesmama (''Između nas'', ''Ne reci mi dvaput'', ''Gospodar samoće'', ''Sunčana strana ulice'') uvodi i puhačke instrumente u izvedbi Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i pjesme u kojima Johnny obrađuje svoju urbanu paranoju (''Odlazak u noć'', ''Kad Miki kaže da se boji''), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti (''Pametni i knjiški ljudi'', ''Pit - i to je Amerika''). Producent albuma je Branimir Štulić što će kasnije uostalom i redovito činiti.
Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album ''Ravno do dna''. Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (''Ravno do dna'', ''Nedeljni komentar'', ''Ostavi me nasamo'', ''Sjaj u kosi'', ''Plavo - smeđe''). Ovaj album po neposrednosti i energiji glazbe pruža pravu sliku Azre.
1982. godine izdaje se i drugi dupli album ''Filigranski pločnici'' te treći singl, u kojima Štulić od izravne energične emotvnosti prelazi prema prikazu unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke (''Tko to tamo pjeva'', ''68.'', ''Pavel'', ''Gorki okus''), ljubavne (''Kao ti i ja'', ''Volim te kad pričaš''), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme (''Put za Katmandu'', ''E pa što'', ''Sloboda''). Na albumu veliki značaj imaju puhački instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića.
1983. godine grupu napušta Mišo Hrnjak, basista koji odlazi u Jehovine svjedoke, te sljedeće dvije godine Štulić i Lajner sami snimaju albume u Njemačkoj. To su ''Kad fazani lete'' i ''Krivo srastanje'' u kojima Johnny ulazi u dubine ljudskih misli i pobuda (''Kao i jučer'', ''Duboko u tebi'', ''Flash''), ili se buni protiv prevladavajućeg načina mišljenja (''3N'', ''Mon ami'', ''No comment'', ''Kad fazani lete''), ili donosi zvuk teških, punih rock-gitara (''Anđeli'', ''Štićenik'', ''Nemir i strast''). Na albumu se prvi put pojavljuje i obrada jedne narodne pjesme - ''Klinček stoji pod oblokom''.
Zatim odlazi u Nizozemsku gdje stvara nove pjesme te stare prevodi na engleski jezik, s ciljem izdavanja u Nizozemskoj.
To mu ne polazi za rukom, te izdaje album kod nas pod nazivom ''It aint like in the movies at all''.
1987. s Lajnerom, Juricom Pađenom i Stephenom Kippom, kojeg je doveo iz Nizozemske, snima novi album ''Između krajnosti'' koji sadrži uglavnom obrade pjesama (''Zadovoljština'' - ''Satisfaction''- ''Rolling Stones'', ''Adio mare''- Vlaho Paljetak) te neke njegove nove uratke (''Izlazak iz kome'', ''Vaše veličanstvo'').
1988. snima četverostruki mega-album ''Zadovoljština'', s luksuznom opremom i istom postavom. Mnoštvo starih stvari te mnoštvo obrada stranih autora značajke su tog albuma.
Nakon toga Štulić snima solističke albume: ''Balkanska rapsodija'' (''Teško ovo život''), ''Balegari ne vjeruju sreći'' (''Voljela me nije nijedna'', ''Men se dušo od tebe ne rastaje'', ''Usne vrele višnje'' - obrada ''Lilly Of The West'' iz repertoara apsolutne legende i veterana, genijalnog Boba Dylana) u kojima miješa makedonski folklor, engleski jezik i domaću pop-povijest.
1990. grupa nakon koncerta na Hvaru i formalno prestaje postojati.
Devedesetih godina Štulić izdaje dva albuma ''Sevdah za Paulu Horvat'' i ''Anali'', koji su kvalitetno daleko ispod njegovog ranijeg opusa. No Štulićeva glavna preokupacija jest prijevod Homerove ''Ilijade'' koji je i dovršio 1995. godine pod nazivom ''Božanska Ilijada''. 1997. godine Štulić izdaje album ''Blase'' kojime se, prema kritici, vraća standardima ranijeg rada.
Štulićeve pjesme su objavljene u knjigama ''Filigranski pločnici'' i ''Big bang'', njegovi lirski pokušaji ''Anonymus Epigramus'', kao dodatak ''Zadovoljštini'', a koncerti na video - kazetama ''Zadovoljština'' i ''Klinček stoji pod oblokom''.
Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontroverznijh ličnosti u hrvatskom rocku uopće. Njegove pjesme još otpočetka su imale dvojaki učinak na publiku. Jedni su ismijavali njegovo umijeće sviranja gitrare, način pjevanja, nerazumljive tekstove dalekih metafora koji su ''intelektualno buncanje i isprazno politiziranje po svaku cijenu''. Drugi su bili poraženi neposrednošću muzike, energije i poetike, čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Genijalac ili sebični egocentrik? Čitajući njegove interviewe vidimo da doista ispada da je ovo posljednje ("Možda će zvučati egoistično, ali Azra je uvek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene pitati o tim stvarima."), npr. za druge bendove govori da su imali po par dobrih stvari, ali on ih je kaže imao šezdeset. Pa znam da zvuči egoistično, ali Johnny (sjetimo se samo grafita: ''Johnny je bog'' i ''Johnny vrati se, Jajo nas jebe''), živuća legenda, definitivno ima razloga za takvo ponašanje - iz njegova eksplozivnog nezaustavljivog stvaranja nastale su neke od najboljih, po mom osobnom skromnom mišljenju, pjesama i albuma uopće.
