Kad Miki kaže da se boji (film)

Za razliku od Igora Mirkovića, redatelja "Sretnog djeteta" koji se iz Utrechta vratio praznih rukava, a o Štuliću su umjesto samog Johnnyja govorili njegovi kolege s kojima je svirao, Ines Pletikos, redateljica filma "Kad Miki kaže da se boji", odlučila se na sasvim drukčiji pristup i snimila film o samozatajnim 'junacima Johnnyjevih pjesama'.

Kao što je spomenuo jedan akter u filmu, Štulić je imao potrebu da 'izrazi sebe posvećujući pjesme drugima', a budući da su sve njegove pjesme bile prave male vedute s gradskih ulica u kojima je 'pjevao život koji je živio', nije ni čudo da skoro svaka od tih pjesama ima i svog junaka odn. junakinju.

Film počinje panoramskim pogledom na Zagreb s Gornjeg grada, u svitanje i prigodne stihove "Kada Zagreb izranja iz sna...", a nastavlja se arhivskim slikama nekih najvažnijih topografskih objekata Zagreba kao što je Meštrovićev Zdenac života koji je za čitavu jednu generaciju značio mjesto okupljanja i sastajanja, isto kao i kafići u njegovoj neposrednoj blizini. Ono što je za novi val bila Zvečka, to su za Štulića i njegovu ekipu bili Mali Kavkaz, Corso i Blato ("Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze/za šljakere sto loču ko pesi/studenti bez diplome/žene bez ljepote/neženje bez stana/putnici bez para").

Tih zajedničkih dana provedenih po zagrebačkim bircevima i trgovima prisjećaju se njegovi najbliži prijatelji Đoko Anarhist kojem je posvetio pjesmu "Jablan" i koji je nazvao svoju kćer Azra i time predodredio budući naziv Johnnyjevog benda te Velimir Čerić-Čera, glavni akter pjesme "Pametni i knjiški ljudi" ("Večeras sam s Čerom bio/u Kavkazu uz pljuge i pivo/raspravljali smo mnoge stvari/i kužili svijet") koji danas radi kao javni bilježnik te je 'knjiški čovjek' u pravom smislu te riječi.

Zatim se kamera seli na Filozofski fakultet gdje su spremno pozirali neki od najznačajnijih protagonista studentske scene okupljene oko Studentskog lista s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, od kojih su neki danas cijenjeni profesori (Lino Veljak, Nenad Peternac, Miljenko Mayer...) i makar je Štulić u to doba tek anonimni brucoš Filozofskog fakulteta koji se ne petlja u politiku i jedino 'oružje' mu je gitara, činjenica je da stihovi njegove "68" - "Dok sam bio student kružio sam često/čitao Praxis polemizirao vješto/anarhizam mi je bio u krvi/svi na barikade/sanjao sam kako vodim proletere mlade" itekako odišu anarholiberalnim duhom specifičnim za to doba.

Johnnyjev školski kolega, a danas poznati fotograf Mio Vesović vodi nas u Jasku gdje su obojica provela najranije djetinjstvo, a Štulićevo adolescentsko razdoblje provedeno na 11. katu jednog nebodera u Sigetu prepričavaju nam njegovi tadašnji susjedi koji pred kamerama pokazuju i kultnu livadu u Trnskom gdje je Johnny s frendovima po prvi puta javno zasvirao i gdje je, ako je vjerovati podacima, bilo mjesto rođenja buduće Azre.

Izuzetno zanimljiv dio filma onaj je u kojem se okupila njegova ekipa s kojom je ljetovao na otoku Silbi, tadašnjem nudističkom raju, gdje je i upoznao fatalnu Graciju koja je toliko inspirirala Johnnyja da joj je u svega jedan dana skladao istoimenu pjesmu "Gracija". Nažalost, prava Gracija nikako nije htjela pred kamere, filmska ekipa uspjela ju je locirati na Pelješcu, ali ne i snimiti i jedino što znamo o njoj je da se bavi duhovnim sferama.

Ali zato je pred kamerama spremno progovorila jedna druga gracija, Johnnyjeva prijateljica Mirna 'sva u seksu' Crnobori, kojoj je posvetio pjesmu "Slučajan susret", kao i bivša djevojka Branka Bakarić s kojom 'diskretno šapuće, spominje kino i odlazi u noć'. O Johnnyju još govore i Neli Mindoljević, danas profesorica hrvatskog jezika, u čijem se gornjogradskom studentskom stanu često okupljalo njihovo društvo te Vesna Pirš, koja ga je jednom prilikom odbila pa joj je on iz inata u pjesmi "Lijepe žene prolaze kroz grad" promijenio ime u Maja Prišt.

No vjerojatno najpoznatija Johnnyjeva djevojka bila je Snježana Banović, danas uspješna kazališna redateljica, koja je sa Štulićem provela pune tri godine, djevojka iz Hrvaca opjevana u pjesmi "Usne vrele višnje" ("Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svega rad/na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad/strijele moćne ljubavi pomračile mi um/dah usne vrele višnje nagonile na blud").

Osim Johnnyjevih djevojaka o njemu su govorili i kultni likovi zagrebačke scene tog vremena od kojih je jedan i 'faca s duplerice Poleta', Branko Manojlović-Mance, koji je pobrao i najviše simpatija gledatelja koji su u više navrata prekidali film spontanim pljeskom i koji je bez dlake na jeziku izjavio: "Da su na Johnnyju svi zaradili, a da on jedini nema love" što je istinita i neoprostiva činjenica nad kojom bi se svi oni koji nelegalno objavljuju njegove albume i žive od njegove muzičke ostavštine duboko trebali zamisliti.

Tu su još i posvete nepoznatom marginalcu 'duše djeteta i kretnje dame' po imenu Kipo, posveta Pankrtima u "Balkanu" ("Brijem bradu brkove da ličim na Pankrte"), sprdanje sa Jurom Stublićem nakon što je ovaj napustio bend u "Roll Over Jura", ali i pjevanje o mnogim važnim događajima koji su oblikovali društveno-političko okružje tog doba, kao što su "Poljska u mome srcu", "Nedjeljni komentar" ili pak "Kurvini sinovi".

Štulić je bio erudit i vizionar i jedan od rijetkih koji je predvidio što će se svega koju godinu kasnije dogoditi na ovim prostorima. Nakon što se rasformirala ona najpoznatija postava Azre (Mišo Hrnjak se prestao baviti glazbom, a Boris Leiner otišao je u JNA), Štulić se seli u Nizozemsku da bi tijekom 1987. Azra u sastavu Štulić, Jurica Padjen na gitari, Leiner na bubnjevima i basist Stephen Kipp iz Nizozemske održala veliku povratničku turneju koja je uključivala i rasprodani Dom sportova.

Iz tog razdoblja datira i jedna zgodna anegdota, također prepričana u filmu, a odnosi se na tada anonimnog Igora Kelčeca koji se krišom ubacio na stage i uspio snimiti par fotki prije nego li su ga redari primijetili i udaljili, a jedna od tih fotki kasnije je postala legendarni Johnnyjev profil koji je završio na omotu albuma "Zadovoljština", četverostrukog albuma snimljenog na tom istom koncertu i izdanog godinu dana kasnije.

Nažalost, neke od ljudi kojima su bile posvećene Johnnyjeve pjesme autori filma nisu uspjeli pronaći, pa tako nemamo pojma tko je bila 'krvava Meri' ili pak Bečanka Suzy F., 'strankinja s plavi eyes', neimenovan je ostao i Pavel, a osobno mi je najviše žao što nismo imali prilike 'upoznati' Marinu. Kako mi je sama redateljica rekla jučer na pressici, upravo zbog Marine, koja je Puležanka kao i ona, su i počeli snimati ovaj film i Marina koja je isprva pristala na razgovor odustala je u zadnji čas jer joj je bilo teško pred kamerama iznositi svoju intimnu priču. I Ines Pletikos i Kruno Petrinović utvrdili su da je Johnny svoje likove sjajno karakterno opisao, budući da je Marina, kao i Johnnyja nekoć u pjesmi, i njih 'negirala skroz'.

Spomenula bih za kraj još i odličnu anegdotu kada su se u Sarajevu susreli Štulić i Goran Bregović, ali da vam ne otkrivam baš cijeli sadržaj, reći ću vam samo da film iskreno preporučam, kako onima koji su imali tu sreću da vide Azru i Štulića uživo na djelu, tako i onima koji su u doba njihove vladavine zagrebačkim klubovima tek išli u osnovnu školu i koji su Azru upoznali isključivo preko vinila starije braće.

Jer kao što sam sigurna da je svim akterima koje se pojavljuju u filmu bila iznimna čast iznijeti svoje mišljenje o jednom od najkarizmatičnijih ličnosti hrvatskog i ne samo hrvatskog rock'n'rolla, tako sam sigurna i da će svima vama biti čast vidjeti kakvo je ozračje vladalo u - tada još izrazito urbanom - Zagrebu osamdesetih, a kojeg je Štulić tako dobro opisao u svojim bezvremenskim pjesmama.